GOSPOĐICA TEODORA

    U našoj bašti raste jedan prelepi cvet. NJegovu majku zvali smo Elena. Elenu je skršio prvi oktobarski mraz. Bili smo bespomoćni pred tužnom istinom da Elenu lepoticu, krhku nežnu biljčicu ne možemo vratiti u život. Cela bašta tog jutra bila je nesrećna i tresla se od tamno modre jeze.
    Teodora je dočekala prve jutarnje zrake sunca suznih, širom otvorenih očiju. Pogledom je tražila majku, najdraže biće na svetu i nije uspevala da je dozove ni suzama, ni čežnjom ni strahom.
    Jedina reč, koju je tako mala i povređena znala da izgovori bila je: "mama".
    "Mama! Mamaaa!", dozivala je i svoju medenu glavicu okretala na sve strane sveta.
    Drago mamino lice i njene tople grudi stvarno je odneo prvi jesenji mraz. Sve je bilo tako neobično, sluđeno i neverovatno.
    Na Teodorino lice kapali su vlažni poljupci jednog drugačijeg sveta. Nije razumela šta boli tatu, šta baku i dedu, šta sve druge u njenom rodu. Čas je plakala, čas se smeškala sudbini i jedva uspevala da u nečijem toplom krilu iza sklopljenih očnih kapaka pronađe nežni san sa licem svoje majke. Neko njen, tako brižan i ucveljen presadio ju je u najlepšu vaznu na svetu. Omotao je svilom, ušuškao toplinom svoje duše, ljubio je, ljubio... zalivao suzama i čuvao je da ne uvene.
    Kao svako dete negovano ljubavlju, rastao je i ovaj nežni cvetak.
    Sad ima sedam godina. Ima rumene latice u neobičnoj krunici koja i noću i danju svetli. Cela bašta obojena je bojom njenih očiju. Kad njena svetlost zatreperi, sve se u bašti pokrene. Cela porodica otvori oči i srcem sačekuje tajnoviti znak sa njenog lica. I bašta i cela varoš tumače njeno raspoloženje i odgonetaju njenu želju.
    Gospođica Teodora još uvek traži svetlost sa čela majke Elene. Ne seća se onog oktobarskog jutra koje ju je tako surovo lišilo te lepote. Gleda fotografiju njene srećne porodice i ne veruje da je to jedini trenutak, koji, kao u bajci, ima svoju večnost.
    Namešta se bez jasnog znanja o vremenu i bez svesti o onom što je bilo, i, gleda u sunce. A sunce, sjajno, toplo i lepo, pljušti odozgo s neba i šapuće: "Gospođice Teodora, rasti... rasti. Ja te volim. I nasmeši se. U tvoj ću osmeh smestiti proleće i pesmu o Eleni. Ti ćeš mi, mala gospođice, nositi svetlost i u smehu, i u suzi, i u srcu i u mislima. To je zaslužila tvoja čedna Elena i njenih dvadeset godina, koje je skršio mraz rane jeseni o kojem nije imala pojma.
    Rasti, rasti... I budi srećna... I jaka".
    Teodora se smeši. Igra se suncem nevina i čista i pevuši.
    "Život je čudo!", šapuće cela bašta i rosom što katkad lici na bleštave suze, gleda u nebo. A na nebu, plavi se vreme.