VETAR RAVNICOM

Moć sećanja je neverovatna. Ona jeo gromno, neizmerivo svetilište. Ko bi mogo doseći njegove dubine? A ipak je veština moje duše. Iako je deo moje prirode, ne mogu razumeti sve ono što jesam. To, dakle, znači da je um suviše uzak da bi sebe u potpunosti sadržao. Ali gde se nalazi taj njegov deo koji nije sadržan u njemu samom? Kako on uopšte može biti njegov deo ako se u njemu ne sadrži?

(Sv. Avgustin)

Od pamtiveka gore, na severu, poput sudbine, vlada surov zakon nedokučive i nesagledive Ravnice, moćne do strahopoštovanja. Iako takva, ona nije sama. Nošeni vetrom života, večno se susrećemo: mi i ona. Jedinstvo suprotnosti koje se “samoodržava” od Postanka.

Zimi po belini njenog beskraja, raštrkana po nekom neznanom rasporedu, vetrom rasejana, nebrojena su naselja, rasuta do beskonačnosti, poput zvezda na nebu, u kojima žive i rade ljudi u svojim kućama okovanim ledom i snegom, povezanim uskim utabanim, klizavim, snežnim stazama, koji i ne stigne baš svuda i sav da se otopi za ono malo leta koliko je potrebno da trava izraste, da se pokosi, osuši i sakupi. Trava je za stoku, a leto, koje prođe brzo, nekako dođe kao da je samo zbog trave. Sve ostalo se dešava zimi kada je sve zamrznuto do tačke tvrdoće čelika, isuviše tvrdo za prosečnog čoveka, da bi takve okolnosti lako savladao i kontrolisao. Ali, već nekako, živi se. I baš tada je jedini način da se putuje Ravnicom putem koji ne postoji, koji čovek mora sam sebi da napravi i savlada - testirajući svoju izdžljivost i pokazujući svoje sposobnosti opstanka u najsurovije nametnutim uslovima - utirući svoj put. Zato, izgleda, u Ravnicu čovek može da se uputi samo kada je za to spreman, i zato, izgleda, i retko ko joj se uputi. Neki to čine svesno, a neki nesvesno, baš kao i mnogi koji su u njoj proveli vasceli život, i ne shvatajući gde se nalaze. Neki u njoj ostanu, a neki odu. Neko dođe pre, a neko kasnije. U njoj  uvek ima nekoga.  Raspoloživo vreme nije svakome isto, ali odvažnost nije u njegovoj funkciji. Mada, samo s iskustvom opstanka u Ravnici čovek može da otputuje do neke nove zvezde. Ali tada, zimi, na severu severa života, nema dana - vlada duboka tama polarnih noći i jedini put i vodilja kroz neizvesnost je izvesnost susreta s tom novom zvezdom. A do nje se dolazi  uskim prolazom, kojim je jedini osvetljaj, njena naziruća svetlost.

Jeste, teško je. Ravnica je velika i nesavladiva, pa u njoj nema opuštanja i to ti je tako, i ne može biti nikako drugačije. Baš tako je od samog postanka Svega. Preveliko da bi imalo čime da se izmeri. Još manje se može meriti vremenom, koje je prekratko za trag u njenoj travi.

U Ravnici je postojanje: opstaje samo sklad, njena namera i volja čoveka da joj se potčini - sve ostalo je u funkciji propadanja i uzaludnih pokušaja da se poremeti iskonska harmonija.

Svaki put kada stignem iz konačnosti strogo definisanih vrednosti, uvek shvatim nešto novo, upoznajući novi element suprotnosti, onaj obavezni element jedinstva - kao deo celine i smisla, ovde.

Večito težeći moćnoj Ravnici, konačno, poslednji put sam shvatio da sam to oduvek i tražio, mesto gde sam i našao svoj mir, gde se ništa ne meri - gde imam apsolutnu zaštitu – priklanjajući joj se. Shvatio sam i svoju najveću zabludu da sam svoj - i da to nikada nisam ni bio, a ponajmanje sada. Posle takvog saznanja čovek se upita otkud smelost da se suprotstavlja, ali i moguć odgovor oličen u potrebi za iskustvom, proistekao iz nemoći da se odupre njenom zovu. Ali mislim da stav nije produkt ličnog misaonog sklopa, jer misli, ovde, kao da i ne postoje. Dokazujući na svakom koraku, u svakom pogledu i pomisli, koliko grešimo; Ravnica nam to pokazuje nečim nerazumljivim, ali veoma dobro shvatimo da ništa nije naše - vać da smo nečiji. Jer što god da uradiš, koliko god koraka da napraviš, spram njene veličine, skoro da je beznačajno i neprimetno, i sve brzo i jednostavno nestaje utapajući se u njenu nepreglednost. Dve egzistencije, neophodne jedna drugoj, ali suštinski neuporedive, jedna u odnosu na drugu nemerljive, sa značenjem i smislom prepune zagonetki. Iako na prvi pogled shvatljiva i objašnjiva koliko nam kazuje, toliko skiva svoje tajne. Biti u njoj je nedefinisan pojam, jer nema ni početka ni kraja, niti se može pojmiti i sagledati. Pa, evo, i ovaj put, kada sam joj se vratio, iluzija stvarnosti, umišljenih vrednosti, stavova o sebi i moći stvorena našim i nametnutim shvatanjima Civilizacije, i mislima - iz strahopoštovajna, rastopila se pred nepreglednim horizontom mora jene trave. I nastupi strah od beskraja.

Pogled sam podigao i uputio se daleko, do granice razumevanja i subjektivnog poimanja njenih dimenzija i objektivne vidljivosti. Gledajući je bezuspešno sam pokušao da joj sagledam kraj - trava se izgubila u tačci, tamo negde daleko, gde se spajaju nebo i zemlja, gde se gubi pogled i predstava o njoj.  Nemajući izbora, u stanju  baznadežnosti i nemoći, šta mi je preostalo nego da joj se prepustim.

U zamišljenoj liniji koja izgleda i ne postoji, ne razlikujući ono gore od onog dole, ne videvši više travu, shvatio sam da se sve stopilo u More - konačno, da je u smislu celine, to jedno te isto - koliko god je bilo na prvi pogled različito. Shvatio sam da sam samo mali deo nje, prividno zaštićen njom. Stanje ništavnosti u odnosu na beskonačnost donosi prepuštanje. S prestankom straha stiglo je olakšanje.

Posmatram je i ne razmišljam više, neka ona misli za mene. Jer koje li nam zablude, umišljamo: misleći da jesmo, razmišljamo i mislimo da stvaramo - pa i svoje misli. Doći u Ravnicu i misliti je nešto sasvim drugo - potčinjavamo se višem Smislu postojanja, jer nas ona vodi namećući svoj ritam pravila. Pa evo i sada, shvativši to, zastao sam, videvši da nisam sam - okružen njom. Ne razmišljajući, poštujući je - prihvatila me je, kao da je rekla "da" - postali smo jedno: ona sa svojim zahtevima u odnosu na nas, a mi odabrani, spremni da se bez straha odazovemo zovu izazova i avanture i svoje drame u njoj. Prepušten tim istinama, krenuo sam podstaknut impulsom sjedinjavanja - ne razmišljajući o posledicama. Postao sam deo nje. Za tren sam pokušao da zastanem, ali je već bilo prekasno - ona već uveliko priča umesto mene. Hm, pa ukoliko je to tako, šta je bilo sve ono prethodno? Ali sada je dockan - ja više ne mislim.

Stigao sam ove zime, putem bez puta, jer Ravnicom nigde ne bi ničega da se zakloniš: ni uzvišenja, ni udubljewa, niti drveta - sve sama trava i nebo. Oštra i visoka trava naviknuta na gaženje, ali naviknuta vetrom na povijanje i surove uslove beskrajne Ravnice. Tragove koje smo svi mi koji prolazimo ostavljali u travi, za sobom, vrlo brzo su nestajali i gubili u nepreglednom prostranstvu. Njen odgovor na narušavanje harmonije i njenog iskonskog mira, na naše prisustvo, bio je brz i efikasan - tragovi su nestali. Putem kojim smo prošli sledio je fijuk njenog vetra kojeg je trava spremno dočekala savijajući se u ritmu nadolaska jahača nepreglednog prostranstva, sve dok pritisak nije opao, a potom, s prestankom vihora nestali su i tragovi. Opet se ponosna uspravila - zauzimajući pređašnji položaj.

Za vetrom osta nedoumica. S njegovim odlaskom ostade Ravnica da ćuti i čeka. I gle, stvarno: Ravnicom opet vlada nepomućeni mir - kao da tuda niko nikada nije prošao, pa, izgleda, ni mi.

Ali, znam da će jednog dana, eto, možda, baš poput nas, opet neko proći, jer Ravnica ne može sama - samoća nema smisla sama za sebe. Mi smo njoj potrebni, kao i ona nama - bilo da joj se divimo ili pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali šta god činili i kako god to bilo, sve nas na isti ili sličan način, na neki njen neobičan način privuče - poput ljubavi, i proguta. Znajući sve to, neobjašnjivo, ipak joj se vraćamo. Jedno bez drugog izgleda ne možemo: mi bez nje, kao ni Ona bez nas - jer nema kome da pokaže svoju lepotu i moć i ko da joj se divi, strahuje i poštuje. Samo tako i samo takva, za nas ima smisla.

Zato i znam da će i neko posle nas, možda baš kao što smo mi posle mnogih drugih, sigurno proći i, videvši more trave, u zabludi reći da ovde čovečja noga nikada nije stala.

Jer kad pogledah na sva dela svoja što uradiše ruke moje, i na trud kojim se trudih da uradim, gle, sve beše taština i muka u duhu, i nema koristi pod suncem.

(Prop, 2:11)