DRAGOM PRIJATELJU

Sjajni biser u prohladnoj noći
što sija tako vrelo, široko,
Prijatelj jedan zna da ću doći
da vrelinom sjaja zapleni mi oko.

Dok mu vetar nežnu kosu sedu,
tu morsku penu, baca u bespuće,
Nađem sebe da plivam u medu
u jedno letnje presvetlo svanuće.

Kad me sluša istinski i milo,
u meni nade ponovo ispupe.
a sve ono što ružno je bilo
vidi se samo u obrisu lupe.

Pri rastanku jača sam od vetra.
u mene On prizva sve siline sveta,
čila i pri činu umornog pokreta
blistav sam golub u moći svog leta.

Tanja Prokopljević

Branislavu Preleviću i Nenadu Živkoviću, 2002.