Budim se u zoru.
Znam – sama sam.
Osećam to snažno,
oštro,
za tren mi zastaje dah.
Žmurim i gledam u snove.
Strah me –
istopiće se,
raspasti,
rasuti sasvim u prah.
Ima mesto jedno,
između jave i sna,
gde svakog jutra želim,
maštam,
čeznem
da ostanem.
Da uhvatim tren,
srebrn oblak
na kojem,
ljubljena,
jedina žena na svetu postajem.
Tamo si ti,
na tom skrovitom mestu,
tajnom.
Tamo si uvek moj -
topao, nasmejan, i blag.
Sa očima vedrim
i pogledom snenim,
a dodir svaki,
vreo,
po meni ostavlja trag
No tren klizi,
beži,
moj oblak srebrn
skute skuplja, i žurno
plovi u sutrašnji san.
Osmeh mi na usnama lebdi.
Na oblaku mom
sanjaš
i čekaš
da osvane novi dan.