TEBI, MOJA ANA

Videla sam te, moja Ana. Godinama znam da postojiš, znam da ću se nekad, negde sa tobom sresti, ali tada sam te prvi put videla. Stajala si ispred mene širom raširenih ručica i gledala si me tako toplo i puno poverenja. Skoro bele lokne presijavale su ti se na suncu, a u plavim očima caklile su se zvezde. Imaš tatine oči, Ana. Tatin pogled, i osmeh, i tople ruke. Kako si lepa, Ana!

Teturavim, još nesigurnim korakom krenula si ka meni. Dah mi je stao u grlu. Jedva sam, skoro nečujnim glasom, uspela da izgovorim: "Dodji, Ana!" Potrčala si ka meni, onako malena i meka. Kleknula sam na beton, pružila ka tebi raširene ruke i očajnički pokušavala da dišem. Plašila sam se da ćeš nestati ako udahnem isuviše naglo i nikako mi nije uspevalo ni malo vazduha da zgrabim. Zažmurila sam… nakon nekoliko sekundi, kada sam otvorila oči, nije te bilo. Klečala sam sama na sred šetališta, praznih ruku. Srce mi je tuklo tako brzo i snažno, a disanje se ubrzalo kao da sam ceo put dotle pretrčala. Ustala sam polako. Ne smem biti tužna, pomislih. Srešćemo se…

Upoznala sam juče jednu Anu. Bila je već velika, imala je 12 godina i prava je lepotica. Pričala sam sa njom dugo, i kad je došlo vreme da krenem baš mi je bilo teško. Tako je dobra, i mila, i draga. Pevačica je, Ana. Peva i svira violinu i odličan je đak. Vredna je i divno vaspitana i tako lepo ume da priča! Hoćeš li ti biti poput nje kada odrasteš, Ana? Hoćeš li ulepšati dan nekoj teti, usamljenoj, pored koje si slučajno sela? I ko će te roditi, Ana? Kome ćeš onako pružati ručice i srećno trčati?

Znam da ću te sresti. Prepoznaću te, prepoznaću u tebi tatin lik. Prepoznaću ljubav u tvojim očima, i sreću. Nadam se da ću umeti da te gledam iz daleka, da te ne plašim. Suza će mi se mešati sa osmehom, pružiću ruku neprimetno ka tebi i reći: "Dodji, Ana. Moja Ana…" I ti nećeš znati da ja ceo život tebe sanjam, i tražim. I ne treba da znaš. Treba da budeš srećna, i da rasteš uvek okružena ljubavlju iz koje si nastala. Ljubavlju silnom, nežnom i sveobuhvatnom. želim da sve trenutke sreće koje mi je tvoj tata poklonio spojiš u jedan ogroman šareni balon i da u njemu večno živiš, zaštićena i uvek okružena toplinom. I ja imam jedan takav balon, Ana. Srešćemo se negde, jednog plavog dana kad obe otplovimo putevima samo nama znanim. Dan će se rasplamsati u svim bojama sunca i moj će balon postati neuništiv.