DEČJA POSLA

 

Dok se još igrao, sa svakog službenog puta trudio sam se da sinu – kao i otac meni – donesem poneku igračku. Ne bilo kakvu: trebalo je i mene, nečim, da opčini. Tako sam jednom, dugo tražeći, odabrao u nizu plišanih zečeva onog najnepristupačnijeg – samo zato što je bio nekako poseban. Prodavačica se (za nju su, zaboga, svi isti!) nevoljno uspentrala – usput porušivši koješta – ali ne uzalud. Nisam izdržao, morao sam da ga na licu mesta pokažem kolegama. "Pogledajte ga – ima dušu!", govorio sam raspevano, na šta su se svi, doduše vrlo pristojno, smejuljili.

Moj dečko je odmah shvatio. Dočekavši me već u krevetu, samo ga je, obema rukama, stegao, prislonio uz glavu – i zaspao. Zajedno su svetleli u mraku.

(Iz antologije "Ko je oklevetao Disa", Alma, Beograd, 2002)