LOV
Krajnje snishodljivo uz puno poštovanje čovek je prišao otvoru u staklu. Sa druge strane je sedela Suverena Vladarka Šaltera koja ničim nije odavala da je prisustvo žrtve registrovala svim čulima.
«Molim Vas...»
Srknula je još jednom kafu i požalila se koleginici na susednom radnom mestu na obim posla.
«...ja bih...»
Dlaka na njenoj glavi, juče ofarbanoj, je počela da se savija u nazad zajdno sa ušima koje su se pribile uz glavu. Gornja usna pedantno namazana ružom je počela lagano da poigrava i otkriva savršeno bele zube veštog lovca. Neprimetno ga je pogledala kroz poluotvorene kapke.
«...hteo...»
Iznenađujuće velikom brzinom je prilagodila oblik otvoru na stakl, provukla se i progutala žrtvu a potom se vratila u svoj pređašnji oblik.
Od lovine je ostala nedovršena rečenica i komad mesa ili tkanine zaglavljen između zuba predatora. Dok je se borila račvastim jezikom sa njim, na stepenicama se špojavila nova žrtva noseći pregršt formulara, ne sluteći šta krije svežina šalter-sale.
Odmah je na staklo okačila tablu sa natpisom «PAUZA», uzela u ruku šoljicu od popijene kafe i skrenula pogled u stranu. Samo otkucaji srca dolazeće lovine su izmamljivali brže i dublje udisaje. Ona je spremna, topli obrok prilazi i pauza je u toku.