UŽARENI POKORI

Braću gugutanja sa trepavica
Ona koje prorekla nije kletva
Tvoja i moja
Oče moj, mrtvi, siromašni
Dok nam se ambra sliva niz lica

Nije to ni kamen
ni opseg ni smola
gramzivu srcu stakala
gutam ja iz utrobe što zija
ko slepac slušam bez bola
prevrat pa bleku nedužnih ovaca

Ne slušaj me oče moj, mrtvi,
Siromašni
Jer sad bih ti rekla da sam mogla
Imala bih ja i drugih otaca

Pletivo žege
Što se k”o ambis poda mnom širi
Raspevaću u nebesa ;
Lakše bi mi bilo kad bih znala
Ko su nam i šta totemi bili

Ti sad vidiš u meni opise
Svojih dželata
Osećam otočja
Kojima splavariš pun tuge
Što ja se psihoidno plašim rata
Zvezda, životinja i ljudi

Postaću kamen
A ne Bogo hulim
Ja ludim
Od užarenih pokora.