VERONIKINO UNUČE

Zalivam suzom tu humku spasa
I bistim zlonoge vaši što se po tebi šire;
Nema si, sama, bez traga i glasa
Misao tvoja na mome krilu fijuk je lire.

Snagom sekire razdire,
kad ne vidim očima svojim
u kojim počiva skrama sve boli;

Zbog nje se ne bojim i
krojim nova odela u navečerja
Kada se čuju saputanja bližnjih
zauvek nestalih, za mene
nedostižnih

Zato sam gola u vražju,
odkad te nema ispred moga vremena,
k'o puž mali bez kuće u šipražju
iznad ove crvene zemlje koja
sa tobom grli i moja ramena

Nisam ni dete, nisam ni stena
još me lamije proklele nisu
ni rastrgli lakantropi,
ostadoh vetar protiv vetra
i tvoja mala nadgrobna sena
koja se krije i topi
posle svakog kilometra
ničije zemlje
Kojom me slama duh ognjišta.

Veroniko, nije mi ništa
Ti si moj kerber sa sve tri glave;
Moć u njegovim slabinama
okačice sve zmije alave
oko svoga vrata;
Još me ti ljuljaš u kolevci od zlata.