VEĆ SUTRA... MOŽDA

Možda će mi misao ranjena
K”o ranjeni jelen
U ovu staru onemoćalu jesen
Jutrom vlažnim iscureti
u poprsje novom danu
Osmehnuti se bulevaru
Sa prozora što snivam
I ozdraviti

Nisan posrnuli što razotkriva
Bukete bele
Možda je bol poslednji
Mahniti topot prhnulog lišća
Čiji mirisi spaljeni u nedogled
Beže,
Sablast pokleklih trava
Čija se nemoć pod jecajem sleže

Sanjivi iris još mi na ramenu spava
Usnula lala
Što ispod mog uzglavlja živi
Čudom miriše
Bol je moj klonuli san
Iz kojeg se umorna budim
Uskoro sviće, evo, već jedva diše
I jutrom ce prhnuti novi dan
Biti živi i zdravi svi dragi ljudi

A ova svakodnevnica siva
Samo je pedalj što sumorom titra
Konjica divlja što galopira
Iz pomućene svesti
O , vec sutra ću možda sesti
Mirna k”o smiraj nemirnog dana
Što tiho u večerje jezdi

Već sutra će s”neba pasti
Krošnja safira
Da se na golo drvo ugnezdi

Prašina praznoverna poludelog vira
Što vitla vrtlogom zlopakosnih tmina
Jaz izmedju klisura i još toplih
Zaćutalih kotlina
I strepnja duga i nema
Kojom srce pašnjaka trne
Dah uzdrhtalih dolina
Samo su sena plašljive srne
Što beži ispred dana

Kada se probudim uplakana
Možda će život potokom žuboriti
Svežinom svitanje od sreće
Zaplakati
A reka uzburkana mirom zaploviti

Mirno će vreme presti
Kao želja obdarena nadom
O , već sutra ću te možda sresti.