JECAJ NEBA

A što si se raskrilila nad ovim
Vazda nasmejanim nebom
Pa zube pljuješ olova pune
Na bagreme bele, hrastove, žbunje
Od jablana vesla praviš
Sudiće ti šume
Svaka će travka da te prokune
I kada ti se pogled rdjav na tminu
Privikne
Sunce će ti suditi i mesec i zvezde

I oni će da zažmure, proći će godina mnogo
A ti se nikad više nećes moći zakleti BOGOM
Crkve će ti biti prašnjave i prazne
Bez ikoga da te dariva ili za zdravlje pita
Jer ti danas ništa nije
Da mi smrviš suncokrete, žita

A što mi k”o avet kružiš nad glavom
K”o neman neka cepatrljaš slavom
Kad mi je proleće u zemlji i oranice mirišu;
Sto mi jagnjad budiš i čangrijaš sada
Kada mi golubovi, magarci i vuci kao jedno dišu

Da Bog da neće te čuti ni jedna vrlina ljudskoga roda
Ni ljubav, ni osmeh, male ni velike radosti nit tuge
Da ti se strast smiraju nikada ne poda
Jer ti danas nije ništa da mi svežeš mostove i pruge

I ovo nebo, nebo vazda nasmejano…

Da mi zbog tebe sto put na dan pšenica plače
Što sikćeš k’o lažljiva vrana
Misliš, žene će mi vašljivice biti
Deca grobljem trčati odrpana

Svrbeće tebe ovo neraspevano polje kukuruza
Korovom klijati sume, voda cureti iz blata
Jer te molim da ruke spustiš okrvavljene
A ti nećeš, nećeš iz inata.