SVE ŠTO VIDIM I SVE ŠTO KAŽEM

Pogled.

Naizgled običan dan. Posao, pa ručak, pa dremanje uz novine. Vesti sa radija su uvek loše. Nekako ih treba zaobići. Iz nedalekog školskog dvorišta dopiru povici, to se deca igraju. Čuje se njihova uzbuđena vriska, sigurno je veliki odmor i oni trče dvorištem. A da li znam da sam i ja nekada bio đak u tom istom školskom dvorištu? Isto tako. Prelazim pogledom sobu u kojoj živim već toliko godina, unapred znam položaj svih predmeta. Neke od njih sam ja postavio u njihov trenutni položaj. Sad, kao proleće je, napolju se sunce muči s oblacima. Ustanem li i pogledam kroz prozor videću prizor koji se malo promenio u zadnjih tridesetak godina. Jedno stablo je davno srušila oluja, nadzidali su neke krovove, ali u biti sve je skoro isto. Isto. Da li je vreme stalo, da li ja više normalno ne spoznajem proticanje vremena.

Nema razloga i potrebe da ustajem i gledam kroz prozor, sve dobro znam. Dvorište oivičeno utilitarnim stambenim zgradama, jedan samački hotel. U njemu žive ljudi kojima su moćnici pomoću rata uništili živote zbog lične koristi i zadovoljstva. Sada se mogu čuti dok ponekad iz dubine grla pevaju glasno pesme zavičaja koji je uništen i koji oni za života više neće videti. Sve su to ostaci eksperimenta u kome pripadnici različitih klasa žive jedni kraj drugih, moglo bi se reći zajedno.

Moji susedi, ljudi koji me poznaju. Moj grad.

Izađem li iz stana, šta će me dočekati, uvek isti lift, uvek iste stepenice, uvek ista boja poštanskih sandučića. Kapija. “Dobar dan” - “Dobar dan”. Dvorište. Pas lutalica o kome se neko brine. Odvija se ta spirala, odvija se taj pogled sve dalje, sve šire i sve jednako, poznato, viđeno.

Ja znam taj pogled, znam ono što ću videti ako pogledam. Znam za krike lavova koji dopiru iz zoološkog vrta smeštenog u opkopima stare tvrđave. Neke ulice koje vode prema hridini, kičmi mog grada još uvek imaju kaldrmu. Stare oronule zgrade, miris podruma koji dopire na ulicu, mačke koje velikom brzinom beže i vire ispod parkiranih automobila. Tu u blizini uskoro će cvetati lipe. Leti kore od lubenica ispred kontejnera za smeće, tišina nedeljnog popodneva. Iz stanova dopiru zvuci ručka. Muževi peru kola i slušaju radio prenos utakmica. Žene zveckaju tanjirima, deca se neumorno igraju. Padaju snegovi, tope se pahulje na asfaltu. Da, tramvaji, uvek isti, sada crveni, nekada zeleni. Prolaze, vuku se po šinama, zimi, kada je zemlja zaleđena, skoro nečujno. Razleže se topli zvuk tramvaja, dragi zvuk tramvaja. čelične šine se blistaju na jutarnjem suncu. Dečak posmatra svet iz tramvaja. Stari gospodin seća se mladosti iz tramvaja.

Tišina. Nogu pred nogu u kratkim pantalonama leti. Zvuk jesenjeg krckavog lišća. Isti kamioni koji prevoze lubenice, kupus ili krompir, u zavisnosti od doba godine. Ledeni istočni vetar ponekad brije gradom, zavlači se u pukotine, isteruje prašinu i smeće. Ostavlja mirno, netaknuto nebo, daleke mirise severa i iskustvo o mogućnosti prosvetljenja i pročišćenja. Onda iznenada dođe proleće.

Pogled sa grebena. Severne ravnice u zavesi oblaka, nepojmljiva beskrajnost nizije. Oluje koje dolaze sa zapada. Svakodnevna smrt sunca u vodama reka, beskrajno budistički smirena voda. Osjaj koji traje dugo posle zalaska leti. Veličanstveni dnevni tranzijent, autoput sa oblake koji promiču sa zapada, sa dalekog Atlantika. Prvi znaci oluje koji se upravo odavde najjasnije vide. Mesto koje kaže: budi ponosan što ovde stojiš.

A kad se dan umiri, kad padne noć, kad se na rečnim obalama čuju skokovi žaba. A tada? Pitaš se: otkud to da postojim i osećam sve ovo?

Onda Mesec izadje iza stare mračne tvrđave. Kome da kažeš - ko će te razumeti? Ko još može da kaže da je pogledao u sve ulaze starih zgrada, da se vozio svim prastarim liftovima iz tridesetih? Koga to uopšte zanima?

Istina.

Ali zašto se zavaravati. Sve to što vidim i znam, to su refleksije, prošlost, toga nema. Opsena. U stvari već, godinama toga nema. Godinama već zazirem od suseda: mogli bi pokušati da budu ljubazni, mogli bi pokušati da budu neljubazni. Kradu sijalice iz lifta i više ih jedino zanima kako da što duže ostanu ispred svoje male plave TV kutije iz koje ih zasipaju radostima virtuelnog življenja. Ulice su teško prohodne za one koji se nisu prilagodili - iako im je formalno dozvoljeno da se slobodno kreću, oni se usled svojih vlastitih sistema razmišljanja kriju i leže u svojim zapećcima u poluhalucinantnom polusnu.

U širokoj ulici kojom prolazi tramvaj potkresali su ogromna stabla platana, od moćnih grana preostali su bedni patrljci. Kapije tvrđave zjape otvorene, trule, naherene, neprijatelj je lagano zauzeo sve. Inteligentno. Nije rukovao zabranama i naredbama. Imao je mnogo strašniju alatku: obesmišljavanje. Jer stvari, predmeti, institucije i ljudi nastavili su da postoje, ali ovoga puta lišeni svoga smisla, nestvarni i svedeni na nivo lažnih simbola. Ostati sam sa svojom sramotom, sa svojom razgolićenom suštinom.

Rekli su nam: “Eto to ste vi, pogledajte se. Pogledajte kako ste gladni. Zar u vama postoji išta osim bezumne sebične gladi, bilo šta što makar i podseća na želju, ako ne za slobodom onda barem za nekim lepšim i boljim životom. Sami ste, trzate se na svaki zvuk, u večitom strahu jedni od drugih. Između vas nema više ničega. Niko od vas više ne oseća da je deo celine.”

U tom smislu Oni buše, skidaju kamenje, izvaljuju polugom prastare cigle. Suravaju. Menjaju.

Manifestacije umrtvljenja, pretvaranja u pustoš, polako se šire i zauzimaju sve veću površinu, kao kraste.

Ali kada se dan smiri i padne noć, tada sve njihove novokomponovane građevine padnu u istost, tvrđava se ukaže onakva kakva je nekada bila, i kaže: “Bila sam kapija."

Zato i dalje obilazim kao pas svoju teritoriju, kad ulice opuste, pođem po stoti, hiljaditi put istom putanjom. Raspoznajem nove rane, raspoznajem nove čireve iznikle na trotoarima, tešim se preostalim strukturama davno prošlog. Sve je samo naizgled normalno, ipak prizor me ne može zavarati, ono što vidim ne može ugušiti taj osećaj da znam da nije dobro, da nešto nije u redu, kao saznanje da su tragovi zločina blizu, možda su žrtve plitko zakopane, tu na dečijem igralištu, možda pioniri zločina vode prodavnicu prekoputa.

Slaba je i nesigurna ta granica kojom je obeležen moj svet. I svakim dan ostaje mi sve manje. Ostaje drvenarija, ostaju predmeti koje je teško uništiti, osmehuju mi se zidovi. Jedan svet je mrtav, kakva je korist ili šteta od toga? Da li je uništenje objektivno donelo nešto dobro ili loše? To su pitanja na koje je nemoguće odgovoriti.

Umirao je ipak stari svet polako, prvo su demontirali smeh, uveli bedu i strah. Onda su polako započeli ukidanje boja, godinama su ih strugali. Na kraju su ukinuli i senke. Na posletku su ukinuli i kompleksnost slike, sveli stvarnost na pojednostavljene šeme. Pretražili su grad loveći poslednje ostatke struktura koje su još odolevale. Ostala je prošlost u tragovima. Tako sada živimo meću crno-belim obrisima koji više ne podsećaju na ono što ljudski razum može da prihvati kao stvarnost. Naviknuti smo. Sada se i ulice sužavaju: hodamo zaglibljeni u neprozirnoj, mutnoj želatinoznoj masi. Neki se pri tome smeju i dobacuju jedni drugima.

Kažem: “Ostali su ljudi”, ali i ta rečenica je laž kao u ostalom i sve druge izjavne rečenice u svetu iz koga je ukradena logika. Noću su došli lopovi, izneli sve i ostavili samo ogoljene zidove. Ko je ostao čovek posle svega? Oni koji su to bili davno su poludeli usled samog proživljavanja ove i ovakve stvarnosti. I oni više ne valjaju ni sebi ni drugima. Oni drugi, ostali su da sada “normalno žive” neuznemireni i odvojeni od bilo kakve solidarnosti i saosećajnosti. Sami. Potpuno sami.

Trzaji

Svaki put, gledajući dole u zemlju, osećajući nogama asfalt, čekam da otpočne, čekam da krene samo od sebe, da udahne ritam tom kretanju i da ubrzanje mislima. Svaki put, bez gledanja, poznajući svaku mrvu prostora i svaki kamen te putanje u kojoj se smenjuju ulice, raskrsnice, parkovi. Devetnaestovekovne mahale, uske uličice sa jednostavnim, prizemnim trošnim zgradama. Bašte pune ruža, kolovozi na kojima musava deca igraju fudbal. Udarac lopte u zid. Lokalni mangupi. Kafane u kojima se svi znaju. Jedna muva sleće na prljavu čašu. Dalje, vile uspešnih poslovnih ljudi iz međuratnog perioda. Svaki kvadratni santimetar preostalih delova fasade odslikava njihovu želju da se približe velikom svetu, potrebu da se bude bliže umetnosti. Stanje duha u kome se pokušava da razume, a ako se ne razume plaća se onome ko razume. Prefinjenost koja se ne zaustavlja na ovim individualnim kućama, ona se širi i u centar, nalazi se u ulazima starih zgrada, veliki holovi sa pločicama, masivna ulazna vrata, i taj neobični osećaj što lebdi.

Moderna kasnih tridesetih stapa se sa siromaštvom socrealističkih oblika, koji brzo nestaju i ustupaju mestu utilitarnom internacionalnom stilu. Budući čedo industrije, te su zgrade jednobrazne, ali i među njima poneki biser, po koja uspela koncepcija. Ružna satelitska naselja, neobični zaseoci okruženi zgradama, Ciganske mahale.

Naizgled grada nema, a ipak on je tu, sveprisutan i prožimajući. Ili bih hteo da taj grad i dalje traje oko mene?

Zato uvek nastavim da hodam, sam ili sa nekim ko razume. Svaki put hodam, isto, ritualno obilazeći neka mesta, neka poznata i važna mesta, izgovarajući imena tih mesta. Sećajući se. Ritual nije jasno definisan. Hodanje mu daje smisao. Hodanje kao mogućnost i naziranje slobode, normalnog života, onoga čega nema i ne može da se vrati.

Na uglovima su neki drugi ljudi, govore mojim jezikom, ali ih više ne razumem. Nijhova nadanja i strahovi nisu moji, ono sa čim se oni bez razmišljanja mire je nešto na šta ne mogu da pristanem. Prolazimo jedni pored drugih, sve nas je manje. Po neki put okupimo se na uglu ili kod nekoga. Nema svrhe da izadjemo u grad koji nije više naš. Razgovaramo o drugim stvarima, o drugim zemljama. Znamo kako je pogrešno vezivati se za države, zidove i uspomene, zato nam je lakše zajedno. Vreme prolazi, a mi ga imamo možda za još jedno pivo ili još jednu temu. Evociramo uspomene, izgovaramo. Pominjemo krivca, gušeći se zbog veličine zločina trudimo se da i dalje govorimo. Iz usta više ne izlaze suvisle reči, samo emocije nezaustavljivo lipte. Zar nas nije sramota, ta melanholija je već dobro poznata, ona je možda samo izgovor. Jer nismo učinili ništa da se spasemo ili je sve što smo učinili bilo nedovoljno i mlako?

Govorimo isto, opet pričamo isto. Kao da tom našm mantrom možemo oterati zle duhove. Kao da tom našom bajalicom možemo ukinuti neprirodni i nenormalni poredak stvari, progledati kroz neprozirnu pomrčinu.

Kraj.

Noć je vedra. Grad je prazan a taksista umoran. Ipak, on vozi brzo i pored nas promiču svetla osvetljenih izloga. On na sreću ćuti, sa radija dopire neka stara muzika. Gledam kroz prozor i očima gutam te ulice, te izloge. Očima gutam te sive strukture. Grad je sada najlepši jer je prazan. Nekoliko putnika sedi na klupi što više i nije važno. Otišao sam, odlazim, ovo su reminiscencije, ostaci, prah. Nadam se samo da će uskoro zora, da pre odlaska vidim krovove obasjane prvim, nevinim i nežnim zracima sunca. “Kao nevina beba”, pomislih, “prazan i čist”. U stvari, grad je divan dok se budi.