VRAĆANJE U TOK (esej)

 

"Podijelio sam blagoslove i smotao čoju…"

B. Stulić

 

Ili Negiranje estetike "posebnog trenutka"

Ili James Bond je fake

Ili dezodorans izaziva rak.

Subjekt ima pravo na svoj lični doživljaj.

Sve je doživljaj, subjekt je svejedno uvek u toku. Kao riba u vodi. Moglo bi ipak zaista nešto da mu se dogodi, mogao bi da zakasni na posao, mogla bi da mu pukne guma na biciklu, mogao bi zalogaj da mu zastane u grlu, mogla bi mačka da ga ogrebe, mogao bi da umre u mukama.

Dakle, svi su ovi događaji naknadne promene, nešto što čoveka koji pliva u tom toku kao nekakvo trulo deblo na čas izvuče iz te nesvesne, zamagljene bujice u kojoj polusvesno ispunjava zadatke dana.

To je doživljaj, to je događaj, to je ono što učini da naš siroti subjekt kaže: hej, hej, ovo je nešto: premasan burek, gola žena, izlazak ili zalazak sunca. Svejedno je, naš subjekt je izašao iz toka u koji mu ostaje da se vrati, i čiji mu deo ostaje da bude sve do onog trenutka kad ga neočekivana sila slučaja opet ne presretne.

Tok je u nasim životima pravilo, stvarnost je izuzetak. Tok je siguran, stvarnost je užasavajuća i nesigurna. Tok jo ono u šta se budimo, ono što preziremo. Doživljaj je ono o čemu maštamo, doživljaj je kao granica horizonta, nesvesno savijenje glave da bi se videlo gde je kraj duge.

Lepe stvari dešavaju se po pravilu filmskim zvezdama. James Bond osvaja besprekorne lepotice, šarmantan je i duhovit. Klinci onanišu gledajući plastične grudi “devojaka sa plaže”. Mase se tiskaju ispred slike "Nona straža".

Umetnost koju konzumiramo nema nikakvo značenje.

Daleko iza,u smrdljivom toku ostaje ceđenje bubuljica, zaljubljenost, grčevi u želucu, žuljevi, veliki zalogaji koje gutamo sa mukom, jedan od miliona osmeha majke upućenih detetu. Ostaje briga i nada. I znojave ruke studenata na ispitu su tamo.

I pažnja, i toplota. I nežnost. I maženje mačke sa svojim potomstvom.

Tamo, u toku, sve traje, ali se pitanje opisa, kvalifikacije i klasifikacije ne postavlja.

Tamo. Sve ostaje tamo. Takozvana Umetnost nas izvlači iz toka svodeći naše živote na ništavilo imaginarnih trenutaka. Dopuštamo da nas zabavljaju Đuzepe Verdi, i novokomponovane zvezde. I ostali.

Pozornica je prazna. Iza nas huči tok u koji ne želimo da se vratimo. U koji ne smemo da se vratimo. Biramo prazninu, estetikom isprani mozgovi analiziraju savršenstvo baletskog skoka i ostavlaju nas da sedimo u mraku.

Naš dom nije u ovom mračnom i hladnom teatru. Naš dom je Tamo, u toku, od koga toliko zaziremo.

Nema estetike. Nema ničega. Skoro potpuna tisišna, kao na groblju. Čuje se jedino plašljivo cviljenje jednog majmuna gladnog dodira.

 

"Hladni znoj ti curkom nagriza vrat, paranoja"

B. Štulić