ESTETIKA O SPEKTUKTAKULARNOM DRUŠTVU

U medijski kontrolisanom društvu u kojem sticajem nesrećnih istorijskih okolnosti živimo, erotika i estetika postali su važni i neophodni instrumenti represije. Sa TV ekrana, interneta, stranica časopisa, modnih pista izbezumljenom pojedincu biva upućena jedna elementarna naredba “budi lep ili budi lepa, budi privlačan, budi privlačna”. U isto vreme odašilje se implicitno i druga, preteća poruka “Ko nije lep, ko nije estetskki privlačan (sexy) nema šta da traži u ljudskoj zajednici. Pri svemu ovome, etalone lepote i kalupe erotske privlačnosti (i estetike) određuju velike modne i medijske korporacije. Određuju je isti oni koji i upućuju ovu preteću poruku. U procesu erotizacije i estetizacije lokalne varijante i kriterijumi nisu više dozvoljeni (ni dovoljno profitabilni). Kao što je i protok robe i kapitala globalan, tako su i estetski kriterijumi sada globalni.

Svet u kome živimo kao da je neki Spektakl, možda nalikuje spektaklu izbora za “Miss sveta” ili izbora za “Mister univerzuma”. Neprekidan izbor, neprekidno takmičenje u kome je ulog naš život i u kome se za razliku od pravih takmičenja ne dobija ništa osim prava da se učestvuje. Ovim otrcana olimpijska krilatica “Važno je učestvovati” prevazilazi svojom ironijom samu sebe jer u spektaklu u kome učestvujemo unapred znamo da pobede nema i da zadovoljavanje kriterijuma pomerene društvene stvarnosti zapravo nije ni moguće.

Oko nas govori se samo jedan "svima" razumljiv jezik. To je jezik prodaje, marketinga. To je jezik koji govori roba, to je jezik kojim govore ljudi koji su postali roba i to je jezik kojim ljudi opšte sa robom.

Robe na tržištu su u neprekidnoj kompeticiji. Ako kupac ne kupi robu X, kupiće robu Y. Kupac ne može da kupi svu robu. Kada bi kupac mogao da kupi svu robu prestao bi da bude kupac i paradigma ponude i potražnje izgubila bi smisao.

Uvođenjem elementarnog potrošačkog fašizma na polju telesnosti, naša tela, a time i naše egzistencije postaju i eksplicitno samo roba i bivaju uvedene još jače i okrutnije u stanje permanentnog rata (svih protiv svih).

Prema modernim prodajnim doktrinama, roba se ne prodaje kao celina već nastupa na tržištu kao skup svojih svojstava (features). Svako svojstvo ima svoju cenu i ukupna cena robe odredjuje se na osnovu ukupne cene svih željenih osobina. Smatra se da ovakav oblik prezentovanja robe omogućava da proizvođač ostvari potpunu kontrolu nad troškovima i prodajom proizvoda - robe. Roba dakle postaje skup svojh fragmenata. Na primer, svi automobili mogu obaviti funkciju prevoza od mesta A do mesta B, ali postoje automobili sa ugrađenom aklimatizcijom, stereo uređajima, kompjuterskim navigacionim sistemom (sa svojim osobinama) itd.

U procesu estetizacije naša tela pretvorena u robu prolaze istu transformaciju kao i neživa, proizvedena roba. Prema ovome (naročito) žensko telo jeste skup sledećih artikala: kosa sa osobinama, grudi sa osobinama, lice (oči, obrve, ten), noge, stopala… Svaki deo tela pojavljuje se u ovom smislu kao gotovo izdvojen fragment sa određenim estetskim osobinama.

Nasilno izdavajanje fragmenata iz celine naših tela odslikava destrukciju (čerečenje) stvarnog organizma. Ova pojava jeste inidikator sveopšte degradacije svega živog u uslovima kontinualne ekspanzije tržišta. Način razmišljanja okrenut destrukciji jeste glavni pokretač tekućeg ideološkog univerzuma.

Kako je destrukcija imanentna ratu, stanje odnosa u kojima živimo jeste permanentni rat. Bitke u ovom ratu ne odvijaju se na udaljenim bojištima već na terenu naših svakodnevnih (i neponovljivih) života. Naš svakodnevni mir jeste rat u kome su sve uloge podeljene i u kome je jedan proceduralni, neljudski sistem uvek pobednik, dok ljudski životi ostaju trajno poraženi.

Estetika koja opisuje naše društvo jeste zapravo estetika rata. To je setetika moćnih mašina, mošnih pojedinaca (mit o sebičnoj kompetitivnoj jedinki iz socijalnog darvinizma), i veličanstvenih pobeda i krvavih poraza. Otuda beskrajana i sve (brža) surovost i nasilje na filmu, video igrama i stvarnosti (medijski manipulsiani ratovi).

Iako savremeni, neoliberalni univerzum propagira jednakost (jednaku upotrebu) polova, zapravo je stara, fašističko patrijarhalna paradigma o muškarcu ratniku i ženi dojilji i dalje prisutna. Razlika je u tome da je egzistencija žene zapravo opterećena dodatnim ulogama koje iste imaju odigrati (zavodnica, poslovna žena-zver, kreativna žena, itd.).

Patrijarhalni svet germanskih saga paradoksalno traje kroz storije o superherojima tako dragih ubijenom stanovništvu koje svoj trenutak svemoći doživljava u udobnoj jeftinoj fotelji savremenog svetilišta (ispred televizora). Estetika superheroja jeste estetika olimpijade iz 1936. godine, a skretanje pažnje ka imaginarnim nadljudima predstavlja i istovremeno odricanje od malih svakodnevnih i običnih života.

U oktroisanoj svakodnevnici ništa ne sme biti prihvašeno kao obično. Iz ovog razloga reklame za kozmetiku i nude nesvakidašnji doživljaj sterilne (neorganske) estetike, uglavnom u obliku preterano mladih manekenki i manekena. Zrelost implicira nešto organsko, iz ovog razloga svet univerzalne i totalne estetike mora večno ostati infantilan.

Za populaciju potrošača isti doživljaj uglavnom ostaje neponovljiv, jer se infantilnost i oblici puberteta ne mogu ponoviti usled ograničenja starenja. (Zapravo, ponavljanje i približavanje idealu jeste cilj skupih estetskih operacija). Na ovaj način se ideal odmiče od čoveka i postavlja u željenu, nedostižnu poziciju. Ono što preostaje jeste samo imitacija.

Imitiranje je skoro uvek neautentično. U ovom smislu, savremena (fašistička) estetika pretvarajući živo u neživo, pretvara original u sliku i autentično u neautentično. Autentičnost je nepoznata standardima spektakla. Neutentičnost je sigurna i proverena baš kao i dnevna rutina jednog pripadnika takozvanog gradjanskog društva.

Svako se rađa kao original, ali budući da je automatski estetski neuspešan, svojom pojavom i ponašanjem težeći da bude lep i prihvatljiv nevidljivoj (i nepostojećoj režiji spektakla) u kome silom prilika učestvuje, on menja sebe-original za sebe kopiju. Ovaj proces nazivamo odrastanje. Data i bezuslovna egzistencija čovekovog rođenja biva zamenjena pripadaš/ne pripadaš, imaš/nemaš estetikom Spektakla.

Bića kojima je suština oduzeta lutaju pozornicom Spektakla teturajući se. Oni bi hteli da poseduju idealna usta, igrudi, delane nogem idealan penis, idealan koitus, idealne zube. Zapravo postoje grupe idealnih elemenata od kojih je poželjno sastojati se.

Samo telo, odeća, pojava, pokreti jesu dalje pozornica, maska ispod koje svakodnevno biva potrošen još jedan dan organizma koji umire. Percepcija stvarnosti prolazi kroz ovu masku, percepcija drugog dolazi nam kroz istu masku. Savremeno društvo ne dozvoljava da ista ostabe autentično ili pravo.

Autentično se ne može reprodukovati, ne može postati roba. Usled ovoga, osobina spektakla jeste liminisanje autentičnih oblika, stanja, ljudi, predela. Ono što je autentično pretvara se u robu repliciranjem i imitiranjem (određeni look, lifestyle). Ili, ako nije moguće, pristupa se uništenju (vojne intervencije, ekonomski pritisak).

Biti ružan, ne razumevati estetiku, nemati ukus oformljen standardima Spektakla znači kartu u jednom pravcu, udaljavanje sa osvetljenog centra pozornice u mračne uglove izgnanog tavorenja. Za poboljšanje trenutne pozicije (do-estetizaciju), prognani i uništeni pojedinac spreman je da izdvoji ne mala ekonomska sredstva. Jer u suštini se ne radi o pravu na “lepotu”, već o pravu na postojanje.

Državnici, pisci, filozofi, kriminalci, “akademski građani”, folk zvezde, svi oni imaju da kažu nešto o estetici, o tome ko je lep, i kada je lep, i o tome šta je lepo, a šta nije. U ovom smislu, pomenti estetski policajci obavljaju funkciju društvene represije.

Kako talas komercijalne estetizacije naših života potiče iz društva oformljenih pod snažnim uticajem Hobsove doktrine, skloni smo zaključku da je ono što nas snalazi zapravo implementacija ove filozofije straha i rata svih protivu svih.

I ne samo de ja čovek čoveku vuk, već su i istrgnuti delovi čoveka u međusobnoj kompeticiji. Savremena žena/muškarac može da kupi bezbroj sredstava za fragmentarno održavanje i “ulepšavanje” svojih sastavnih delova. U ovom kontekstu se i “savremeni muškarac/žena” više ne pojavljuje kao neko zainteresovan za celokupnu ženu/muškarca i njeno/njegovo telo već kao fetišistički konzument delova tog tela.

Prirodnom čoveku, od krvi i mesa, prema ovome bira nametnut jedan složeni model, jedna estetska kategorija koju on ima da ispuni ili ostane izbačen. Ko nije “lep”, pred njim se vrata zatvaraju, ko je “lep”, pred njim je perspektiva. Ko je “lep” utvrđuju standardi televizije.

Biti izbačen iz društva, ne učestvovati u Spektaklu smrtni je i nezamisliv greh. Čak i kvazi pobunjene/nekonformističke grupe nastanjuju određene i dobro definisane niže pozornice Spektakla. Izvan su samo klošari, oni nemaju ništa i cena kojom plaćaju slobodu koju imaju jeste trajno ugrožena fizička egzistencija. Klošari su “ružnim, prljavi i zli”.

Marginalne grupe, mladi, pobunjenici i nekonvencionalni umetnici ne sanjaju ni o čemu drugom već o povratku na centralno mesto (zauzimanju) pozornice u kojima bi važili zakoni nove, ovoga puta, njihove estetike. U ovom smislu se i kretanja na margini svih onih koji veruju u estetiku mogu smatrati kao represivno delovanje unutar spektakla.

Prosta egzistencija je dakle svakako ugrožena i pod znakom pitanja. Čovek se ima odreći svog totaliteta bilo kao gladna i prljava zver, bilo kao sterilni robot programiranog ponašanja i izgleda. Oni koji se ne odluče da postanu klošari posvetiće svoj život održavanju modela.

Ipak, priroda ne trpi modelovanje. Opire se. Cena održavanja modela, guranja prirode u model nedvojbeno je visoka. Uzmimo na primer rok trajanja “izbrijanog muškarca” ili “idealno depilirane žene”. Sa druge strane pojedinac, sam pred nevidljivim režiserima spektakla kojima i sam delimično pripada”, nema izbora do da svu svoju životnu snagu i energiju usresredi na održavanje zadatog modela.

Estetsko se ne javlja samo po sebi. Estetika je dogma. Jezik estetike jeste pritisak.

Proširenje totalne kompeticije na područje privatnog i ličnog ima za posledicu pojačavanje osećaja egzistencijalne ugroženosti. Osećaj egzistencijalne ugroženosti stvara frustraciju i nezadovoljstvo. Upravo je masovna frustracija ono što treba tržištu. Vi morate biti nezadovoljni, vi morate biti nezadovoljni sobom. Mi vam nudimo pomagala koja će vam pomoći da se povinujete estetskom idealu koji neprekidno biva redefinisan.

Roba ima da kaze samo jedno: “Privlačna sam, uzmi me (kupi me)”. Kada su ljudi roba sudbina im je da se prodaju na tržištu. Sudbina im je kompeticija sa drugim ljudima (robama). U pojednostavljenom svetu ponude i potražnje (američki san) čovek i žena nalaze se pod pritiskom da se što skuplje prodaju i da daju što manje kada su u funkciji kupca. Ova težnja prisutna je kako u poslovnom tako i u domenu ličnog života.

Na tržištu su sve žene zavodnice i fatalne, a svaki muškarac pored svojih finansijskih prednosti mora biti i estetski privlačan. Za jedne i druge postoje saveti u relevantnim časopisima koji propagiraju Spektakl. Postoje trikovi i upustva čijim sprovodjenjem se može zavesti potencijalni partner. Ovako definisano zavođenje, nije spontano delo već rezultat brižljive pripreme.

Zavođenje. Nekada privilegija aristokratije sada postaje sport širokih masa uslovljenih poetikom tržišta. U ovom smislu zavođenje nije ni spontano ni originalno jer se sprovodi od svih i to sa ciljem da se objekt zavođenja prisvoji. Prisvajanje objekta zavođenja potpuno je ekvivalentno činu kupovine/prodaje na tržištu.

Ideja o erotskoj privlačnosti sebe za Drugog je lažna. Koncept “sebe za drugog” nije dozvoljen. Radi se zapravo o vešto prikrivenoj privlačnosti za sebe samog, o autoerotizmu. Jer fašizam je ono što nas spaja, taj “demokratski” fašizam u kome biti nadčovek (ubermensch) nije privilegija Anglosaksonaca ili nekada Nemaca već svako, sledeći određeni način života (american way), prihvatajući da njegov način života nalikuje na način života kako ga propagira Spektakl putem medija, može biti nadčovek.

Svako može biti novi nadčovek, ali niko nije novi nadčovek.

Ako sledite Put. Ako vaše lice proizvodi odgovarajuće grimase (wow). Ako su vaše reakcije predvidljive, ako liče na one iz obaveznog skupa filmova, ako posedujete znanje o skupu prežvakanih medijskih činjenica, brižljivo definisanih za pol i uzrast, i vi dolazite u obzir. I vi posedujete preduslove da budete zavodljivi i privlačni na tržištu. To znači da je prihvatanjem standarda vaša ličnost i telo prepoznato kao jedna od standardizovano dopuštenih roba.

Stari su ružni, slabi su ružni, bolesni su ružni. Za stare, slabe i bolesne nema mesta u našem idealnom univerzumu. Onaj ko ne zrači erotikom neće dobiti pravo da se pojavi na pozornicama Spektakla, tom jedinom prostoru na kome se imaju odvijati naši životi.