PORTRET JEDNOG SUSRETA SA UNETNOŠĆU U MLADOSTI
Ušao sam u hladnu, mračnu i zaboravljenu zgradu. Bio je to stari napušteni deo grada i ulica koja je nosila naziv “Krađorđeva” pružala se duž reke crna i pusta godinama i godinama. Ko li još ovde živi? Pitali bi se ljudi lutajući noću sami pored reke. Pitao sam se i ja. Ali sasvim iz drugih razloga sam toga dana došao tu.
Usao sam u hladnu, mračnu, prljavu i zaboravljenu zgradu. Tražio sam nju. Njeno neobično lice koje me je proganjalo danima i noćima. Pratio sam je. Da, bio sam toliko lud i nepristojan. Bojao sam se da joj priđem. Pratio sam je. Nisam je poznavao i samo jednom u toku nedelje u već naviknuto vreme video bi je u holu fakulteta kako posmatra oglasnu tablu. Imala je fenomenalan pogled, tada, pogled koji prodire, istražuje, vadi istinu, pogled koji u najlepšem svetlu pokazuje ljudske oči, ljudsko postojanje, ljudsko mišljenje, ljudsko. Nikada me njima nije ni okrznula. Nadmeno i gordo. Ali ja sam primetio, sve sam to primetio. Ne znam da li zbog moje umetničke nastrojenosti ali neobična lica ljudi koje srećem nikada ne propuštam, niti zaboravljam.
To je moj portret. Pomislio sam. Ona. I čekao sam pravi trenutak.
- Da li bi htela da budeš moj model? – kakvo zvučno pitanje.
Želeo sam da slikam. Želeo sam da volim. Želeo sam mnogo, mnogo toga. Moja neobuzdana duša je osetila da ekstenzija moga stvaralaštva i nadahnuća može biti najveća, najduža baš na liku te neobične devojke. Na njenim širokim punim usnama, očima velikim i dubokim kao san. Njen nos, to je bio moj put, prkosan. Pomalo isturen i blago povijen. Kakva ekstravagantnost, kakav izazov. Već sam zamišljao svoju ruku kako se na belom platnu spušta niz njeno telo… Previše opisa.
Kucao sam. Brzo je otvorila.
* * *
Nikada joj nisam rekao ništa o sebi. To je bilo po dogovoru koji smo sklopili prvog trenutka našeg susreta. Ona njie pitala puno. Ja nisam puno pričao. Niti sam to želeo. Nisam je pitao gotovo ništa. Niti sam imao potrebe. Možda i jesam ali samo ponekad u bezazlenim uobičajenim podsticajima. Trajali su kratko.
Ljubili smo se dugo, nekada po čitavu noć. I to je bila naša glad, naša zeđ i utočište. Naš razgovor. Njen stan postao je moj atelje, a njegova duša nova boja moga života.
* * *
- Koga tražite?
- Vas.
- Pa izvolite. Recite. Šta vam treba.
Zastala mi je reč. Nekoliko sekundi. Gledao sam je u oči ali sam video čitavu njenu pojavu. Video sam je na svome platnu, nagu, prekrivenu baš takvim cvetovima kakve je nosila na svome bade mantilu.
Brzo sam sabrao svoj pogled. Bio je to vešto uvežban govor i moj smisao za glumu. Pokret kroz reči i pogled koji je ukazivao na iskrenot i odanost.
- Oprostite što dolazim ovako glupo nenajavljeno, niodkuda, ne znam kako… Znate ja sam slikar. Već godinama pokušavam da pronađem svoj pravi odraz ali čini mi se… u stvari, ja mislim da bi ste to mogla biti baš vi…
- Razumem vas.
- Dozvolite da vam se predstavim. Moje ime je…
- Ne nemojte. Bilo bi previše. To bi bilo i previše.
Uhvatila me je za ruku i uvela u svoju prostoriju. Sasvim mali, jednostavan stan sa prljavim zidovima punim pukotina i punim starih, prašnjavih goblema. Bila je to soba sa stilom zastarelosti, bede, gladovanja, umora i sivila. Bila je to Van Gogova slika “Ljudi koji jedu krompir”, ili Pikasova “Oskudna večera”. Bio je to prekrasan prizor u kojem sa odmah osetio svoju pripadnost. Seli smo za sto, klimavi i izgrebani sto i pojeli na njemu poslednje ostatke mtrve prirode.
* * *
Onda bi ona otišla u kuhinju. Hodajući kao vila i njen bade mantil koji je sve više ličio na ogromne draperije sa renesansnih slika, vukao se po podu za njom. Njena duga crvenkasta kosa boje vina spuštala se niz glatku, bledu kožu njenoga lica i pokrivala ga nepravilno i svaki put drugacije.
Donela je bocu apsinta, pozvala me da sednem u njeno krilo, i onda me pojila tom opijajućom tečnošću kao novorođenče.
U trenutku sve je postalo jasno. Ona nije prostitutka iz zaboravljene ulice, koja čeka da ostavim novac pored njenog kreveta iako su neki trenuci me pozivali na to, ali brzo je, čini mi se i njoj postalo jasno da ja nikada u životu nisam slikao. Vodili smo ljubav. Od tada, svake večeri.
* * *
Mesec obasjava platno kroz njen prozor. U sobi nikada nije gorela svetlost sem sveća ili sunca. Slikao sam je. Bila je naga i nasmejana. Ugljen, kreda, pastel, uljanje boje, platno, hamer, gomilali su se oko nas.
- Ti si jako mlad i bojim se da ćeš potrošiti dosta svoje energije. Trebalo bi da odeš uskoro, budi spreman na to i ja ću ti dati znak. Svet je premali za tebe a preveliki za nas.
- Možda bi trebalo da ti postavim nekoliko pitanja.?
- Zašto, o zašto?! Pa zar ne osećaš koliko bi naša ljudska, svakodneva i ništavna komunikacija prekinula i pokvarila tvoju komunikaciju sa duhom , sa emocijama, sa prirodom , sa bogom… Slomio bi nadahnuće zar ne? Pa zar ne predosećap to?
Trepnuo sam nekoliko puta. Ona je ustala.
- Ne pomeraj se!
- Izvini moram u WC. Piški mi se.
Nasmejao sam se i onda osetio lep trag njene poslednje rečenice u mojoj svesti. Lep i dovoljan.
* * *
Moj život van nje nije se mnogo promenio. Retko sam viđao ikoga, kao i pre, iako su već svi znali da sam zalutao. Znali su da sam umetnik. Moja izložba je bila ugovorena i čekao sam na taj dan kada ću možda najbližim prijateljima sve objasniti. Bližio se taj dan.
Moje noći su dobijale najlepše pejzaže ljubavi i sreće. Sreća je postala sastavni deo moje krvi i njene doze su me održavale u životu. Energija je tekla kroz moju četkicu i mešala se bojama. Vreme je čekalo. Njena soba bila je bez sata i prostor u njoj se pomerao ka nama. Mi smo postajali duhovi bez materije, bez čula.
Voleo sam je. Silno. Ponekad tako da bi pustio suzu da sa njenog obraza sklizne u moja usta. Mazio sam njene punačke usne i oslanjao svoje dodire o njih. Mislilm da je i ona mene volela. Jutrom bi svojim grudima ispisivala po mome čelu najlepše stihove i tiho ih šaputala.
Ona je bila umetnik Nije mi puno trebalo da to ukapiram.
- Zašto ne slikaš? – pitao sam.
- Moj život je negde drugde. Slaba sam, previše slaba da bih ovde ostala.
- Tvoji susreti… odlaziš svakoga dana u podne na železničku stanicu.
- Opet me pratiš?
- Čekaš nekoga… ili nešto??
Ćutala je. Nekoliko trenutaka. Onda je svoj kažiprst razdvojila od svog srednjeg prsta nekoliko puta u stilu kazaljke na satu i ja sam shvatio sve.
* * *
Došao je dan moje izložbe. Ne želim da govorim o svom uzbuženju, o oduševljenosti, o ljudima koji su mi prilazili i prosipali gomilu hvale i ostale povraćke pred mene, ne želim da govorim o svojim prijateljima koji su me jedva prepoznali među svim tim melodijama i bojama. Ne bih da govorim previše o mome uspehu, nadanju, iščekivanju, uzbuđenju. Mirno. Sve je bilo priličo mirno I ravno, dok sam čekao da se pojavi. Morala je doći. Morala je doći. Ne zbog nas, već zbog umetnosti, naše umetnosi. I došao je taj trenutak. Nestvaran, baš kao moje reči. Izašla je iz slike prozora ili vrata. Ne znam. Video sam njene pokrete sigurne i meke i talase ljudskog uzdaha koji se širio gomilom. Njena skulptura okretala se na sredini sale. Bila je živa. Umetnost je oživela. Umetnost je ponovo oživela. Približavali smo se lagano prostorom koji se micao za nas u vremenu koje je stajalo, za nas.
- Odlazim. – Napisala je na mome čelu.
* * *
Vatra je gorela naniže u kaminu njenog stana. Sve je i dalje stajalo na istom mestu kao ovekovečeno, kao naslikano, urezano. Bila je zima. Pili smo kuvano vino, pričali smo, polako se topili. Na zidovima naše senke nage i mokre spojile su se poslednji put. Ostala je još jedna slika, na štafelaju, nedovršena.
- Šta je sa njom.? - pitala je.
- Želeo bi da je poneseš sa sobom. To je naša ljubav. Naša mladost, naša izgubljenost, neshvaćenost. Naši neostvareni snovi. To je portret našeg sina. Zar ne vidiš? Umetnost i filozofija, filozofija i umetnost, u njemu.
Na poslednjem gutljaju hladnog, kuvanog vina dugo smo držali zrno bibera u ustima.
- Zbogom.
- Zbogom.- izgovorismo savlađujući gorčinu u nama.