Vičem Bogu: Ona
je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se joč nada!
Aneđlima: Vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Ni otuda nema mi odjeka…
Vičem sebi: Zar joj nemač leka?
Idem, stanem, ka' očajnik kleti,
Opet zborim reči bez pameti:
"Ne sme nam umreti!"
Idem, stanem,
pa mi klone glava
Nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s' budi, pa me gleda nemo;
Gledamo se, pa se zaplačemo;
Pa i njemu, ka' očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
"Ne sme nam umreti!"
Hristos se rodi,
dečice moja!
Hristos se rodi, budući svete,
Rodi s' u doba gonjenja sami;
A gde se rodi? - na prostoj slami,
I Hristos prvo bio je dete.
Svakoga goda,
a usred zime,
Zasija zvezda vrh našeg stana,
Nad svakim selom, nad svakim gradom,
I srećni s hvalom, patnici s nadom
Neguju spomen ovoga dana.
Narodi s' razni
sećaju spasa,
Jezikom svojim hvale mu poje;
Razne su pesme, razne su slave -
a mi u duhu svetoga Save
Kličemo danas: "Roždestvo tvoje!"
Hristos se rodi,
dečice moja!
I hristos prvo bio je dete.
A dete ovo čekahu muke,
Čekahu patnje od svake ruke -
Tako se samo stiže do mete.
Divno je veče
badnjega sjaja
Koje nam danas srca otvara,
Od svakog dvora, zgrade ogromne,
Od svake niske kolibe skromne;
Sve same hrame božije stvara.
A znate l' samo
šta jošte biva
Toplotom ovih časova lepi'?
U dobroj deci savest se budi,
Hristov im primer proveje grudi,
- U dobroj deci snaga se krepi.
Sete se staze
božija sina,
I zavere se hoditi njome,
Ne bojati se nikakvih muka,
Već biti čuvar i desna ruka
Oh, rodu svome mnogopatnome.
I blago rodu
gde tako biva:
On neće biti k'o suva grana;
Već je u cvetu njegova snaga
- Hristos se rodi, dečice draga,
Sokoli sivi budućih dana!
Da me metne ko
za kralja,
Ja bih znao kako valja,
Jagoda bih dosta imo -
Drugi porez ne bih primo.
Pa kad mi je
rođendan,
Sve bih pozvo u moj stan,
Sva bi deca došla amo,
Da se svojski poigramo.
Mesto novca od
papira,
Skovao bih sto talira,
Kupio bih sedam četa
Od olova, od drveta.
Nikad ne bi bilo
posta,
Ručali bi svega dosta,
Lokumića svakog sveca,
Mesto hleba - sve pereca.
Kupio bih našoj
Maji
Prsten što se noću sjaji,
Našem ocu lulu stivu,
A Milevi lutku živu.
A pred Vasu ja
bih stao,
Bukvicu mu očitao,
Da mi odsad dade mira,
Mene kralja da ne dira!
Istina je junak,
drži se ko stena,
i kad na nju zine hala,
i kad misli da je pala,
- pobeda je njena!
Kad bi jelen
im'o krila,
to bi brza ptica bila.
Kad bi lutka
znala šiti,
mogla bi mi švalja biti.
Kad bi hlebac
pad'o s neba,
svak' bi im'o kol'ko treba.
Kad bi mlekom
tekla Sava,
sir bi bio za badava.
Kad bi uvek bio
maj,
pećima bi bio kraj.
Kad bi Dunav
bio vreo,
svak' bi riblje čorbe jeo.
Kad bi… al' što
ne mož' biti,
o tom nemoj govoriti
Jedna kap bi
mleka
muvi dosta bila;
u njojzi se nikad
ne bi udavila.
Al' lakome muve
najradije sunu
u more od mleka,
u muzlicu punu.
Ti, što nemaš
mere
u svom mladom veku,
gledni muvu što se
udavi u mleku.
Da i mleko škodi,
ko bi reći mog'o!
Al' otrov je, veruj,
sve što god je mnogo.
Da je plitko
dno u laži,
to već svako zna.
Ja bih o njoj drugo reko:
da i nema dna.
Jer kome se god
u njojzi
kupat' dopadne,
danas, sutra, prekosutra
u njoj propadne.
Ako činis malo
i ne možeš više,
mnogo ti se piše.
Ako činis mnogo,
a mogo bi više,
malo ti se piše.
Mislio bi čovek
Kad pogleda mrak
Da je strašno moćan,
Da je silno jak.
To bi bilo naopako
-
Al na sreću nije tako:
Svećicu zažeži,
A mrak odmah beži!
Po svom perju
ptica,
Po čistoći domaćica,
Po ukusu so,
Po rogovma vo,
Po toploti leto,
Po lajanju pseto,
Po govoru luda -
Poznaju se svuda.
Listak uz listak
- šumica,
Alem uz alem - krunica,
Cigla na ciglu - palata;
Rečca na rečcu - zavada.
Klasak do klasa - plodina;
A čas za časom - godina.
Kaplja po kaplja - Morača;
Zrno po zrno - pogača.
Ukor na ukor - sramota;
Dan po dan - nešta života.
Poštenje se ne
mož kupit,
jer ga pošten ne prodaje
ni za blaga sva golema.
A nepošten prodo bi ga,
al ga nema.