Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.
Oprosti, sudbino, ako se možda varam.
Nek se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.
Nek mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.
Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.
Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.
Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.
Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.
Oprostite, očajnici, za ploču sa menuetom.
Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.
Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.
Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,
I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,
Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,
Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.
Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.
Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.
Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.
Veličino, ukaži mi velikodušnost.
Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.
Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.
Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.
Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.
Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim
Jer samoj sebi stojim na putu.
Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči
A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.
Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.
Ne moram vedru noć da čekam,
niti glavu da zabacujem
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza leđa, pod rukom i na kapcima.
Nebo me obavija hermetički celu
i podiže odozdo.
Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuslovno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
ko sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.
Sipki, tečni, stenoviti,
usplamteli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.
Podela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj celini.
Dopušta samo da proboravim
na tačnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me kogod traži.
Osobeni znaci su mi
ushit i očaj.
Voleše se u gaju
pod suncima rose,
suvog lišća i zemlje
prepune im kose.
Srce lastavice,
smiluj im se ti.
Klekoše kraj jezera,
lišće iščešljaše,
a ribe se bleštavo
žalu primicaše.
Srce lastavice,
smiluj im se ti.
Odrazi krošnji behu
na malenom valu.
Lasto, učini im ti
da spomeni traju.
Lasto, trnu oblaka,
kotvice vazduha,
savršeni Ikare,
vazneseni fraku,
lasto, kaligrafijo,
skazaljko bez sati,
rano-ptičja gotiko,
razrokosti oblaka,
lasto, oštra tišino,
vesela žalosti,
auro ljubavnika,
smiluj im se ti.
Kud trči ova napisana srna kroz napisanu šumu?
Da li da se napisane vode napije
koja će joj njuškicu ko indigo otisnuti?
Zašto glavu uznosi, da li što čuje?
Na četiri nožice pozajmljene od istine oslonjena,
pod mojim prstima ušima striže.
Tišina - i ova reč po papiru šušti
i razgrće
grane podstaknuta rečju "šuma".
Nad belim tabakom spremaju se na skok
slova koja se mogu složiti loše,
obruči rečenice,
iz kojih nema spasa.
U kapi mastila veliki je broj
lovaca sa začkiljenim okom,
spremnih da se niz strmo pero sjure,
opkole srnu i zapucaju.
Zaboravljaju da ovo nije život.
Drugi ovde, crno na belo, vladaju zakoni.
Mig oka može da potraje, ako ja hoću,
mogu ga izdeliti na male večnosti
pune zaustavljenih tanadi u letu.
Zauvek, ako naredim, ništa se ovde neće desiti.
Bez moje volje čak ni list neće pasti
ni vlat se neće pognuti
pod tačkom malenog kopita.
Postoji li dakle takav svet
u kome vlada sudba nezavisna?
Vreme koje vezujem lancima znakova?
Postojanje koje kad naredim ne prestaje?
Radost pisanja.
Mogućnost ovekovečenja.
Osveta smrtne ruke.
Kaplja kiše pade mi na ruku,
odlivena iz Ganga i Nila,
iz vaznesenog inja sa brkova foka
iz rasprslih krčaga u Isu i Tiru.
Na mome kažiprstu
Kaspijsko more sad je otvoreno more
a Pacifik utiče smerno u Rudavu,
istu onu što beše oblak nad Parizom
leta sedamsto šezdeset četvrtog
sedmog maja u tri sata ujutru.
Nema usta koja bi izrekla,
vodo, tvoja imena nestalna.
Morala bih te zvati na svim jezicima
izgovarajuć istom sve samoglasnike
i istovremeno da ćutim - zbog jezera
što nije dočekalo bilo kakvo ime
i nema ga na zemlji - kao ni na nebu
zvezde koja se ogleda u njemu.
Neko se davio, neko žeđao.
Beše to davno i beše to juče.
Kuće si gasila, kuće nosila
ko drveće, šume ko gradove.
U krstionicama i kadama bludnica,
u poljupcima i pokrovima - beše ti.
Grizući kamen, hraneći duge.
U znoju, rosi piramida, jorgovana.
Kako je lako to u kišnoj kapi.
Kako me nežno dodiruje svet.
O svemu što god, kad god i gde god se zbilo,
postoji trag na vavilonskoj vodi.