|
|
Evo već drugi
poziv ide u rat
neki novi mladići idu u rat
i brane zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
i brane more od kopna
i kopno od mora svog…
A ja neću, neću
i neću
neću protiv druga svog
a ja neću. neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.
Godište 72. tišina
pustinja
godište 72. rodna je godina
zelenog stola orgije
ubice silnici
godište 72.
rodna je godina…
A ja neću, neću
i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.
Godište 73. na
desno ravnaj se
godiste 73. ostav i vrati se
braniš zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
braniš more od kopna
i kopno od mora svog…
A ja neću, neću
i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.
Da li znaš, i
ja sam nekada imao grad, ulice…
draga lica u dvorištu… pod kestenom stol…
nekada…
prašnjava slika i cesta od sna… curice…
drugova pjesma… u duši se budi djetinjstvo…
zamisli… miriše lipa… i ljeto je tu…
kasnije snijegovi…
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu…
pričam ti… imao sam druga ko brata ja…
sada pustinja…
čežnjiva pisma… Pacifik od tuge i sjećanja…
kažu sudbina…
ta kurva bol ime mora imati… i razlozi…
milion priča, al' svaka vodi samo do pustoši…
pitam da li znaš…
a znam da ne znaš niti ćeš ikada shvatiti…
a i zašto bi…
oprosti, to gorka tečnost iz mene gluposti govori…
nije nostalgija…
ta je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja…
neću da spominjem, rat i užase,
politiku, i slična sranja…
neću da ponavljam… pravda ne postoji…
ta to je jasno bar…
hoću da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam… curi noć…
svaka je mala vječnost za mene.
da, znam, moraš poć,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube…
pitam, da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice…
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol…
ah, već sam ti pričao to.
Dođu tako, ponekad,
neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.
Zatvorim oči
polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Vratim se mladosti
svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.
Zamisljam gradove
stare, ulice, trgove, ljude…
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a' teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Od Mure sve do
Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostaće uvjek poneki,
Mornar Panonski.
Ponekad napišem
pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj državi!
A nekad smo znali
skupa,
Brzim, preko Bosne…
Na što je ovo izašlo,
Tri im matere rosne!
I tako svake
noći
sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje…
Popijem malo
vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…
Od Mure sve do
Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostaće uvijek poneki,
Mornar Panonski.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Ako se vratim
kući,
Jednoga dana,
Ako se vratim kući,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
dugo da spavam, moja draga.
Zatvori prozor draga,
Zaključaj vrata…
Utišaj zvono draga, staroga sata
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…
Skini mi kaput
draga,
I samo šuti,
Sjedni kraj mene draga,
Došo sam kući.
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…
Ako me pitaš
draga,
Ja neću znati,
Suzama tvojim draga,
Ja neću dati,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…
Ako se vratim
kući,
Jednoga dana,
Ako se vratim kući,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam,
Moja draga…
Još noćas draga
budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sjećanje nek izgori.
Poleti ptico
pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Jos noćas draga
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.
Poleti ptico
pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još nocas draga,
Don Kihot živi u meni,
Jos samo noćas.
Zablude smješne
I ovaj vjetar pijani,
Još samo noćas.
Poleti ptico
pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga
tuga tužno miriše,
Još samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo noćas.
Poleti ptico
pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Svu noć je padala
kiša
I drveni pod je škripao
Dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je počeo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.
Još noćas draga
ja gledam svijetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo još noćas,
Mrak i ja.
Kad se ubio
pričaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pričaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pričaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim pićem počastio
i sa smiječkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je većinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pričaju da je tog jutra
svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pričaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoočnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se ničem radovao
kad se ubio
uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog nizašto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pričaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio…
Ako me sretneš
negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.
Zaboravi dane
koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…
Zaboravi da si
ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.
Treba zaboraviti
naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.
Ulicu divljih
kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi…
I kada ti kažem
da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.
Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već.
dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.
I znam da možda
i boli... ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!
I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.
Sinoć sam se
napio,
Kao svinja, kaže se…
Od stubišta do kupaone
Polupao sam sve šaltere,
To mi je inače specijalnost.
To niko ne umije kao ja,
Razbijač šaltera…
Rekla mi je "da Bog da te struja ubila" ,
I još mi je rekla da sam zadnja vucibatina,
I da me takvog ne treba…
Mila je bila moja gospođa
Dok mi je to govorila,
I haljina se malo rastvorila,
K'o da me mami…
Laže da me ne voli pijana…
…tada razbijam najbolje…
Moja gospoža nikad ne pije,
Kaže da vino ubija.
Mene neće ni rakija, šapćem joj
Dok je dahom opijam…
Eh kad bi znala moja gospođa
Da ja to sve zbog Don Huana,
Ona mi je žene sve,
A struja,
Grom što ubija…
Ona sjedi
sto puta preko mene
i smješi mi se
ili mi se smije
ta djevojka sa očima koje pripisujem toplini detinjstva
ona pije pivo
i dražesno cijuče beštija mala
promukla od prošle noći
nemarno crnilo topi joj se s oka
uplašena sipa
drhtulja pogana
ona se pridiže i naginje preko šanka
odveć smiono
otpuhuje kolutove dima
ona je parna lokomotiva
tračnice su naši ukršteni pogledi
htio bih je tu pred svima
lijeva oko vrata desna oko pasa
volio bih miris vazelina na njenim usnama
i uopće volio bih
ona miriše na ko junferica
a znam da to nije
već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži
pokazivala je tragove na leđima
ona je beštija koja voli polako
poslije se kikoće i kaže da sam najbolji
mora da joj se dopadam
već treći put oblizuje usne
palaca jezikom
pa šapuće nešto mladiću do sebe
slomiću joj kičmu slijedeći put
na plaži
izabrat ću najoštrije kamenje
kurvica mala
ona to dobro zna
ona je slatka beštija
neman mora
sipa drhtulja
ona u stvari uopće ne postoji
ona je noćas utvara
i dok ispisujem ove riječi
zabrinuto na kraju dodajem i ovo:
pogađa li ova djevojka
sto preko puta mene
ijednu od mojih nemirnih misli
i smiješi li se
ili mi se smije.