U njoj mu je sunce bilo,
O njoj sanjô u samoći,
I šaptao ime milo
Duge dane, duge noći.

Ali zaman čežnja draga
Kad mrazevi pred njom stoje:
S tvojih usnâ oduva ga
Dah studeni duše tvoje.

Ti vidjela nisi tade
Kako tužno, bez pokoja,
S tvojih usnâ mrtav pade
Jadni listak - ljubav moja.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama
Prođoh pokraj bašte staroga imama
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk'o!

Nekada sam i vas na koljenu cupko,
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli ko rijeka nagla,
Ko trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mom jesen i turobna magla.

Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju ko dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -
Po kosama mojim popanulo inje...

Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.

K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne cekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije -
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi žari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što samnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac: - "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
počo bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počo, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… Moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko'…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor ko da pada na me…

Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila…

Sve su svijetle! Sve u bljesku stoje!
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi…

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge
I slušaj! Redom zapjevaše one!
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi žari…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

Ne, ti nisi u grob pala,
Nit' je tvoje lice svelo:
Ja osjećam kako i sad
Kuca tvoje srce vrelo.

Ja osjećam kako diše
Tvoja smjerna duša čista;
Ah, još i sad iz tvog oka
Meni topla ljubav blista.

Svuda, kud mi oko krene,
Ja te vidim, dobra mati,
Tvoga sina osamljenog
Svuda tvoja slika prati.

Iz duboke noći tamne
Ti se uvijek javljaš meni,
Rukom gladiš čelo moje
I ljubiš me, blaga sjeni.

A ja padam, željno padam
Na oltare svetog raja -
Željno padam, dobra majko,
Usred tvoga zagrljaja.

Pa tu zaspim slatki sanak,
Kog sam nekad blažen snivô
Kad se na me sa tvog lica
Sami gospod osmjehivô.

Slatko snivam, a anđelak,
Pod vijencem rajskih ruža,
S tvojom dušom sjajne zvijezde
Sa plavog mi neba pruža…