Visoki borovi
trepere
u preobraženim vrhovima,
al radost to nije,
al žudnja, zacelo, nije.
Čiji to zanos, skriveni
u godovima ne miruje,
čija se to patnja
iznutra javlja?
Ptice nebeske, pod kupolom,
preobraćaju se ko duše kad se
okolo uštapa sviju,
okolo Boga.
Iz méne u ménu
uzleće jezik zemlje
u rodoslovu.
Visoka noć silazi
tragom zvezda, ko dah nečiji
kad neosetno se
javlja i gasi
nad plamenom sveće.
Glasovi nad Bistricom lelujaju,
glasovi bez doma,
al čiji glas to, u zanosu,
meni se vraća
jutrom i večerom?
Visoki borovi u osvit
korenu se svome naginju
i kruže.
Okolo Boga kruže.
Čiji to dah nevidljivi
pređe preko vrhova
ustreptalih?
Ishodim opet
iz tamne ćelije.
Primi me pod svoje skute,
dane preobraženja!
Al čije to pamćenje, čiji jezik,
oči čije i žudnju čiju
slušam kako svu noć
huji u borovima?
Zar privid sve je
dok preko bregova hodim
svome zalasku?
Ogledam se u svome zalasku
vrhovima borova
u plamenu.
1973 (1976)
VAGA
Onaj vazduh
i ovaj vazduh,
ona zemlja, koju više ne vidim,
i zemlja ova u osipanju,
i zemlja ova, rekoh,
koja mi sve više
izmiče ispod stopala,
onaj dan
i ovaj dan,
jesu li isti?
Onaj narod u tminama
i narod ovaj u tminama
jesu li isti?
Jezik onaj, u nevidljivim znacima,
i jezik ovaj, bez ognja,
jesu li isti?
Ko se kome približava
niz reke ploveći valovite
na tankim čunovima
bez vesala?
Stada ova
i stada ona (jagnjad krilata
preko nebeskih livada),
jesu li ista?
Vepar u kukuruzištu
i crni bivo
kraj reke.
Kos, drozd i vuga
svu noć pevaju
ne razlikujući se.
Reči one
i reči ove
jesu li iste?
Još samo sebi mogu da govorim,
Bogu iza leđa
na tas dušu da stavim.
Još samo sebi da govorim,
jesam li isti danas i juče,
jesam li isti ovde i tamo,
jesam li
na drugi oblik sviko?
Senka ona
i senka ova
jesu li iste?
Ništa na svome mestu nije,
niko na svome mestu nije,
a kiša pada ko i juče,
i sunce greje ko i juče,
i voda teče
baš kao i juče.
A ništa isto nije.
1982.
Sa južnom zemljom
u slovu,
u jeziku.
Sa jezikom bez zemlje,
sine moj.
Nijedan hram
krilat nije?
Nijedno drvo
uspravno
i rodno?
Ne lete ptice
više
prema jugu.
To jug nije.
2.
Već stota zima
a proleće nijedno,
sine moj.
Više ništa nije
kako je bilo.
Sad je to druga zemlja
i drugi jezik slušam
sa praga kućnog.
Uzleće
bunar za bunarom,
korača
šuma za šumom.
Sad stranac hodi
preko polja.
Sad tuđin
iz naše činije
i ruča
i večera.
U postelje nam se
zavlači.
3.
S kolevkom pod jednom,
s grobom pod drugom rukom,
novi dom tražim
i izvor,
jer Boga ovde nije.
Korača prazan bunar
za nama,
sine moj.
Korača ječam,
pšenica
i raž.
Kradu nam oči žive,
kradu nam reke
i Boga.
Ne peva u polju
ševa
ni kos.
Rušni hram,
prazno vreme.
Upamti sve,
sine moj.
4.
Ovo je tvoja zemlja
i tvoji čokoti,
sine moj.
Ovo je tvoj med,
tvoje vino
i tvoj jezik.
Ovaj izgubljeni izvor
i crna šuma ova,
tvoji su, sine.
5.
Rasipa se glas Boga.
Rasipa se glas zemlje.
Rasipaju se reke
dok preko južnog neba
u bezdan teku.
Rasipa se jezik
sve nerazumljiviji.
Rasipaju se slova
i seme.
Rasipa se glas moj
dok prema tebi koračam,
sine moj.
6.
Močvare u ledu,
utrine bez stada,
glasovi i senke umrlih
oko kuće.
Duše umrlih
u kolu
u polju.
Vidiš li južnu zemlju
u ognju;
crni dažd nad utrinama
i njivama?
Vidiš li pauka crnog
na čokotima
i nad bunarom?
Vidiš li lice moje
uokvireno zemljom,
sine moj?
Vidiš li Danicu
kako nam put obasjava
ka severu?
Vidiš li bar ti Boga,
sine moj?
1982.
Oblak ne propušta
kišu,
oblak ne propušta zrake sunčeve,
svet se ne menja, rekla si.
Al, pogledaj, još jednom,
moje oči zapaljene,
jesam li to pred tobom,
jesi li ti to preda mnom?
Gledam svet
koji se ne menja, rekla si.
Gledam plod nevidljivi
i mislim na koren.
Gledam stabla, severna i južna,
i mislim na zemlju
koja mi se sve više
osipa pod nogama.
Gledam prah na stolu
i prah u knjizi
i prah na mojim prstima.
Gledam slova kako se rasipaju
iz redova.
Ne smem da završim
pesmu o jutru,
ne smem da završim
pesmu o zalasku sunca,
jer će se tog trenutka, bojim se,
završiti i život moj,
a ti ćeš biti daleko.
1986.
NOĆ
DUGA POLA VEKA
Zloduh nam rasuo tor,
crne se, zmijski, verige.
Sa brega poleće - bor,
sa stola - spaljene knjige.
Kroz dečje promrzle kosti
u srdžbi huji severac.
Plavi se na svetlosti
slomljen dečji staklenac.
Niz pute zamagljene
rasuto pleme još hoda.
Pevaju munje ognjene,
ptić cvili ispod svoda.
Zapustela su močila,
crn zmijski svlak na steni.
Dečje - ne ruke, već krila.
Na plotu kokot crveni.
Al s juga i zapada
glasnici crni stižu.
Deblo za deblom pada.
Svud vidim veliku strižu.
Pšenica je bez klasa,
a vinograd bez roda.
Zborimo u pola glasa,
jer spava sin naroda.
Skrivena još ćuti klica
i zlatni svoj vek čeka.
Ne videsmo svoja lica
u noći od pola veka.
Na nevidljivoj nam glavi
krvav zasvetli venac,
al nam se u snu još plavi
razbit dečji staklenac.
1989.