Simonida
Božur
Večiti putnik
Čekanje
Dalida
Iskrena pesma
Kao bajka
Očajna pesma
Pesniku
Sentimentalna pesma
Na Gazi-mestanu

BOŽUR

Kako je lepa ova noć! Gle, svuda,
S topole, 'rasta, bagrema i duda,
U mlazevima zlatokosim pada
Nesuštastvena mesečina. Sada,

Nad livadama gde trava miriše,
U rascvetanim granama, svrh njiva
Koje se crne posle bujne kiše,
Velika duša mesečeva sniva.

Sve mirno. Tajac. Ćuti polje ravno
Gde nekad pade za četama četa...
Iz mnoge krvi izniknuo davno,
Crven i plav, Kosovom božur cveta…


ČEKANJE

Čekam u senci jednog starog duda
Da mesec zađe i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi što kroz noć krivuda,
Da siđeđ k meni čežnjivom i samom.

Čekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Već zora sviće, blede mlečni puti,
A ja još čekam - i večno bih čeko!

O, šta je to što mene veže sada
Za jednu put, za jedan oblik tela,
I što mi duša zatreperi cela,
I sva nemoćna izdiše i pada.
Kad me se takne jedna ruka bela!

I sav zasenjen pred čudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog časa život dajem,
Prilazim tebi pun pobožnog straha,

Posrćem, klecam, dokle me privlače,
Ko provalija tamna i duboka,
I dok se strašnim prelivima mrače,
Tvoja dva crna neumitna oka...


ISKRENA PESMA

O sklopi usne, ne govori, ćuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred veličinom prirode; a potom,

Kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo
Nečujno, tiho potone u tamu,

Ja ću ti draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako.

I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda
Slušati radom ove reči lažne,
I zahvalićeš Bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati šta u meni biva
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, na volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: ćuti,
Ostavi dušu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drvetu žuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.


OČAJNA PESMA

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.

Kao Hermes stari i s njom Afrodita,
Stopi se u meni strašću tvojom celom,
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja bude sita.

Kad pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene neće postojati žene,
Kad će čula moja redom da zaneme,
I strasti da prođu kao dim i pena.

A da će, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesečine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju čuda,
I žena što vole i voljenih ljudi.

Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođenom zrnom posred čela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela.

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.


SENTIMENTALNA PESMA

Po mesecu ti šaljem uzdah jedan,
Po tom u čeznji bratu. Nek ti reče,
U tužni čas kad zimsko pada veče.
Da sam ko Azra, bled, veran i predan.

I šta bi on, taj mesec, kome poju
Od Indije do večitoga Rima
Čežnjivu svetlost i sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,

Kad ne bi tako u gluhoj samoći
Tešio srca što se čežnjom guše
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noći
Vezivao sve rastavljene duše!

I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja čudno prenem i, ko da si tuna,
Sva duša moja zamiriše tobom…


SIMONIDA

Iskopaše ti oči, lepa sliko!
Večeri jedne na kamenoj ploči,
Znajući da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nožem izbo oči.

Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim leži kosa tvoja gusta.

I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskićenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
Gledam te tužnu, svečanu, i belu;

I kao zvezde ugašene, koje
Čoveku ipak šalju svetlost svoju,
Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda što već ne postoje.

Tako na mene, sa mračnoga zida,
Na počađaloj i starinskoj ploči,
Sijaju sada, tužna Simonida,
Tvoje već davno iskopane oči!


VEČITI PUTNIK

Ja sam bio stvoren,Gospo,da se rodim
Da živim, i umrem, sve u istoj kući,
Da celog života, nikud nemičući,
U istome kutu razgovore vodim.

A ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.

Ko raskinut đerdan,snizali se moji
Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
I u lutalačkom mom životu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

Sad sam silom ćudi, Gospo, ne znam čije,
Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
Gde ni jedna ptica propevala nije,
Gde prastare šume nikad ne šumore.

I gde snežne jele što proleća broje
Kao bele duvne nepomično stoje…
Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuće, ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko šatori beli pod pobednim stegom.

No misao moja nije tako bela,
U meni se budi opet čežnja stara,
I šapćući tajno, ko večernja vrela,
Pred očima mojim stare slike stvara.

I ja vidim druge predele, i boje
Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
Gde šlepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.
Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele…


DALIDA

Ko pečat sam te metnuo na srce
I kao pečat na mišicu svoju;
I sve sam dao, i po ljutom boju,
Hladnokrvno sam pokopao mrce.

I duša moja nije htela znati
Za tajnu grižu i osećaj stida,
Ni da l' ćeš biti dobra kao mati,
Ili si stara, večita Dalida.

Vladaj nad mojom dušom, moćno dete,
Sa rascvetanim ružama u kosi,
I vlast nek tvoju ništa ne omete,
Ni bol, ni plač, ni reč što milost prosi.

U mojoj duši uvek mesta ima
Za pun zaborav, za sve što će redom
Navaliti na mene kao plima,
I sve, zbog tebe, zameniti bedom.

Pa što se plašiš i ustežeš? Znam te!
Caruj ko uvek, caruj prema sebi,
Ti, despotice, što te večno pamte;
Da nisi takva - voleo te ne bi'!


KAO BAJKA

Hteo bih jednu noć kad mesec kunja,
Plačevan, kržljav, bez sjaja i boje,
A zemlja ima setan miris dunja
Što mesecima u prozoru stoje;

I sve da bude tužno, sve da bude
Kao da svuda ječe bolna deca,
Rastapaju se čežnje kao grude,
I sve kroz suton prigušeno jeca;

Pa kad na mene padnu usne tvoje,
Da zajecamo i mi, obadvoje…

Hteo bih jednu noć venčano belu,
Providnu, svetlu, svu u mesečini,
Da nezemaljski izgled da tvom telu,
I svakoj stvari, i da mi se čini

Ko bajka da je, da to nije java,
Da s mesečinom sve se stapa sada,
I neosetno gubi se i pada,
I sve nestaje, i sve iščezava.

Pa kad na mene padnu usne tvoje
Da iščeznemo i mi, obadvoje…


PESNIKU

Gospod ti je dao svetlu iskru. Kresni,
I obasjaj tamu gde pesnici žive,
Majušnosti svoje neka budu svesni.

Sruši ko od šale, njihove oltare
I idole mnoge kojima se dive!
Razbij predrasude i kalupe stare!

O razmahni rukom krepkom, nek se krha
Stara trošna zgrada od dna pa do vrha!
Goni bednu braću ko bura matroze!

Nek zastrepe, bedni! Nek' u samrtnom strahu,
Krsteći se, čuju tvoju pesmu plahu
Gde grmi kraj njine slikovane proze!


NA GAZI-MESTANU

Silni oklopnici, bez mane i straha,
hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,
vi jurnuste tada u oblaku praha,
i nastade tresak i krvava trka.

Zaljuljano carstvo survalo se s vama…
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
kosturnica strašna i porazom slavna.

Kosovski junaci, zasluga je vaša
što poslednji beste. U krvavoj stravi,
kada trulo carstvo oružja se maši,
svaki leš je svesna žrtva, junak pravi.

Danas nama kažu, deci ovog veka,
da smo nedostojni istorije naše,
da nas zahvatila zapadnjačka reka,
i da nam se duše opasnosti plaše.

Dobra zemljo moja, lažu! Ko te voli
danas, taj te voli, jer zna da si mati,
jer pre nas ni polja ni krševi goli
ne mogoše nikom svesnu ljubav dati!

I danas kad dođe do poslednjeg boja,
neozaren starog oreola sjajem,
ja ću dati život, otadžbino moja,
znajući šta dajem i zašto ga dajem!