Oda samoubici

Osećam škrtost jedne zemlje
ranjene u misao i čežnju neba,
sabite u pest ohole sablasti
koju i sunce mimoilazi
ne žaleći da čuje vapaj.

O znam i osećam jednu zemlju
koja bi već danas smrću da pronikne.

Vidim senke utvara oko grobova
kako promiču pored prozora nesanice,
da klijavost nadanja pokupe
pesma i plač da umuknu
zagospodare mrtve planeta
i vetrova put preoru
s pesmom u kataklizmu sopsvetnu.

Čujem škrgut ranjenog diva
u groznici teške zablude,
da ispod poslednjeg izdanka nade
sleđenih zenica u znak amaneta.

Čujem hod mrtve tišine
kako se valja pučinom slutnje,
i ko zna dokle bi svet klizio,
stiskao prste u čvor mržnje,
kanonadu reči zbijao u jezgro kajanja,
da se ne oglasi insekata roj
s pesmom tek rascvale arije,
za čoveka stasalog da opet spase ljude
a sebe stavi na žrtvenik Boga jedine istine.