| Vi koji zvukom razasutih rima | |
| Što ćutim | |
| Opojni greh | |
Svirepa nam sudba
sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.
Jer ko bi verov'o
- ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!
sad znam šta
u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!
SONET 2
Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.
No, ko drukčiju
zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.
I uveren sam:
brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.
Puteve divlje
nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.
SONET 3
Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.
Ka meni kao sen
jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.
Vraćaju mi se
prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.
Zamorene su ruke
kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!
SONET 4
Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.
Sebi kažem: rastavlja
nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.
I mir tu je:
jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!
Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!
Napomena: Ovo su 4 pesme sa istim naslovom
Devojčica me
grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.
U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.
Ona se propinje
na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…
Stavljam svoj
potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu
Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.
Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.
Moje je oči ne
stižu.
Sedamnaest već
ljeta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se
dlaka prije ćudi
mijenja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će
onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad
vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidjet baš koliko želim?
Što ćutim, što
je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?
Gorim li od sebe,
čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?
Al ako vas hoću,
zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.
Slab razbor i
grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da neznam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.
Vi kojl zvukom
razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,
različit stil
što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.
No svak je dugo,
sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;
l plod je mojih
tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.