Biografija
Vi koji zvukom razasutih rima
Ja nemam mira
Što ćutim
Soneti
Opojni greh
Sedamnaest već ljeta nebo rudi

FRANCESCO PETRARCA (1304-1374), italijanski pesnik koji se smatra začetnikom humanizma u Italiji. Pravo prezime mu je bilo Petracco, ali ga je kasnije latinizirao u Petrarca. Ftrančesko je studirao pravo u Montpelliieru i Bologni, ali je zbog ljubavi prema književnosti i bezbrižnom životu prekinuo studije. Inače, Petrarkina porodica je takođe iz Firence, a on je rađen u Arezzu kao dete izgnanika koji je bio protjeran kao i Dante. Neko vreme je živeo na dvoru u Avignonu, ali ga je zgađen prilikama na njemu zauvek napustio. Mnogo je putovao. Obišao je mnoge evropske zemlje. Neko vreme je proveo u Parizu i Pragu kao ambasador milanske velikaške porodice Viskonti. Za njega je bio sudbonosan susret sa udatom ženom Laurom de Sades, u Avignonu. Ona je postala glavno lice "Karconijera", dela trajne umetničke vrednosti. Pisao je svoja dela na latinskom i italijanskom jeziku. Osim "Karconijera " još je napisao na italijanskom jeziku pesničko delo u danteovskim tercinama I TRIONFI. Ostala dela su mu na latinskom jeziku. Među njima se ističu: De remedis utriskue fortunac, De vita solitaria, a naročito se istice ep "Africa" od kojeg je očekivao slavu i besmrtnost. Godine 1341. bio je okrunjen lovorovim vencem u Rimu, a hteo ga je kao pesnika i pisca istim takvim vencem okruniti i Pariz.
JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.


SONET 1
Onaj slavuj koji celu noc je plako
Za decom - il' možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.

Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.

Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!

SONET 2
Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.

SONET 3
Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.

Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.

Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.

Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!

SONET 4
Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.

Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.

I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!

Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

Napomena: Ovo su 4 pesme sa istim naslovom


OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.


SEDAMNAEST VEĆ LJETA NEBO RUDI

Sedamnaest već ljeta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije ćudi
mijenja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidjet baš koliko želim?


ŠTO ĆUTIM

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da neznam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.


VI KOJI ZVUKOM RASUTIH RIMA

Vi kojl zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.

No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;

l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.