KOSOVKA DJEVOJKA

Uranila Kosovka djevojka,
uranila rano u nedjelju,
u nedjelju prije jarka sunca;
zasukala bijele rukave,
zasukala do bjelih lakata,
na plećima nosi ljeba bijela,
u rukama dva kondira zlatna:
u jednome ladane vodice,
u drugome rumenoga vina.
Ona ide na Kosovo ravno,
pa se šeće po razboju mlada,
po razboju čestitoga kneza,
te prevrće po krvi junake.
Kog junaka u životu nađe,
umiva ga ladanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže ljebom bijelijem.
Namjera je namjerila bila
na junaka Orlovića Pavla,
na kneževa mlada barjaktara.
I njega je našla u životu.
Desna mu je ruka odsječena
i lijeva noga do koljena,
vita su mu rebra izlomljena,
vide mu se džigerice bjele.
Izmice ga iz te mloge krvce.
umiva ga ladanom vodicom,
pricešćuje vinom crvenijem
i zalaže ljebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko djevojko,
koja ti je golema nevolja,
te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razboju mlada:
ili brata, ili bratučeda,
al' po grehu stara roditelja?"
Progovara Kosovka djevojka:
"Dragi brate, delijo neznana,
ja od roda nikoga ne tražim:
niti brata, niti bratučeda,
ni po grehu stara roditelja.
Mož' li znati, delijo neznana,
kad knez Lazar pričešćiva vojsku
kod prekrasne Samodreže crkve
tri nedjelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska
najposlije tri vojvode bojne:
jedno jeste Milošu vojvoda,
a drugo je Kosančić Ivane,
a treće je Toplica Milane.
Ja se onde desi na vratima
kad se šeta vojvoda Milošu:
krasan junak na ovome svjetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
obazre se i pogleda na me,
s sebe skide kolastu azdiju,
s sebe skide, pa je meni dade:
Na, djevojko, kolastu azdiju,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po azdiji, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitota kneza;
moli Boga, draga dušo moja,
da ti s' zdravo iz tabora vratim
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, Bogom pobratima,
koj' je mene Bogom pobratio,
višnjim Bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi kum vjenčani biti".
Za njim ide Kosančić Ivane:
krasan junak na ovome svjetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen, kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu burma pozlaćena;
obazre se i pogleda na me:
s ruke skide burmu pozlaćenu,
s ruke skide, pa je meni dade;
"Na djevojko, burmu pozlaćenu,
po čemu ćeš mene spomenuti,
a po burmi, po imenu mome:
evo t` idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli Boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, Bogom pobratima,
koj' je mene Bogom pobratio,
višnjim Bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi ručni dever biti".
Za njim ide Toplica Milane:
krasan junak, na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu koprena od zlata;
obazre se i pogleda na me,
s ruke skide koprenu od zlata,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, djevojko, koprenu od zlata,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po kopreni, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli Boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
tebe, dušo, dobra sreća nađe:
uzeću te za vjernu ljubovcu".
I odoše tri vojvode bojne,
nji' ja danas po razboju tražim.
Al, besjedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko djevojko,
vidiš, dušo, ona koplja bojna,
ponajviša a i ponajgušća?
Ondje j' pala krvca od junaka
ta dobrome konju do stremena,
do stremena i do uzendije,
a junaku do svilena pasa,
ondje su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
ne krvavi skuta i rukava",
Kad djevojka saslušala rječi,
proli suze niz bijelo lice,
ona ode svom bijelu dvoru
kukajući iz bijela grla:
"Jao jadna, ude ti sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!"