Stavljajući tačku na sebe,
Nepravedno stavljam tačku
Na mnoga saznanja,
Na mnoge susrete i predele,
Na putovanja, gradove, pejzaže,
Na lanac oko vrata,
Na prsten na ruci.
Stavljajući tačku na sebe,
Nepravedno stavljam tašku
Na mnoge nijanse:
Pred tonovima vosak u ušima,
Pred mirisima zarasle nosnice,
Pred bojama izgubljen očni vid.
Samo je s ljubavima drugačije.
Ono što je prošlo kroz srce
Ostavilo je za sobom rupu -
A hiljade je bilo zlatnih kuršuma.
Danima je, nad ovom glavom,
Stajalo samo par redaka.
Hteo sam mudro, potom stravom,
Da ih dosegne mir predaka.
U ovom trenu kada shvatam
Da je, u sve, umešan Seli –
Crni se omča oko vrata,
Na dva se, mrtva, sveta delim.
"Svet je sumoran,
A ja sam umoran
Od lutanja bez tebe, Meri".
Zanos što je terao vuka
Da stigne srnu, potom sebe -
To je razbijen komad zvuka
To je trozubac kojim grebem
Po svojoj duši, u crnini.
Nekad smo se, već, negde, sreli
Ili se meni, bolnom, čini
Da je, u sve, umešan Seli.
"Svet je sumoran,
A ja sam umoran
Od lutanja bez tebe, Meri".
Vreme se zguslo nad sećanje,
Srca nam spaja paučina.
Usnuo bog nad svoje zdanje.
Mojim stihom vlada belina
U ovom trenu kada shvatam
Da je, u sve, umešan Seli.
Za sobom čujem grobna vrata,
Na dva se, mrtva, sveta delim.
"Svet je sumoran,
A ja sam umoran
Od lutanja bez tebe, Meri".
Razmisljam o noći punoga meseca
Kad ce Bogočovek strašno da zajeca
I klekne skrušeno pred tvojom nagotom
Drhteći nespretno, kunući se potom
Sopstvenim životom, majkom, nebesima
Ko da u rečima ključe sveta ima
Ili (još bolje) ključe tvoga tela
O koje se lomi krhka muška strela;
Eto, o toj noći kojoj služe svici
Da se uznesena nađeš na ivici
Samo jedne tajne, jedinog otkrića
Da si Majka Zemlja i Pramajka Bića,
I da nisi čedo kao mladi sveci
Već Iskra u kojoj prebivaju preci;
Eto, o toj noći, o besmrtnom huku
Kad se svemir začne i u tvome struku,
Razmišljam rukama punim hladne glave:
Hoćeš biti svesna sna koliko jave
Da si, posle zemnog nevinog bunila,
Ostala Božanstvo ko što si i bila.
Budim li se katkad,
to je tek navika da se bude telo
i da se popuni prostor svoje Nule,
prostor groznog lika koji živi smrtno,
stvara u pobuni.
Svet je manje moj
od trena do trena. To potvrđuju reči
pune laži, fame. Dan i nije dan
već bolna koprena koju noći vezu
sudbonosno, za me.
Ne volim simbole,
laži i predznake: sve je to istina,
ili će već biti. Čujem ispred sebe
sopstvene korake: kao dan je jasno
da ću se ubiti.
Ledenim dahom punim belinu
I sebe cela
Zanosa nema pokreta nema
Hartijo posve bela
Klizi reč uz praznu reč
Gle glupog bršljana
Gle puzavice
A nigde osnovnog stabla
Nigde uspravnog soka
Nigde ptice
Tek opipljivo ništa oko mene
I oko stvari
Divno se pesma sveta odrekla
I otuđena krvari.
Ja sam sredovečan soko -
Moj luping je čista rutina
Mada osećam da škripe spone
Između trupa i krila;
Ja sam sredovečan soko -
Kljunom pogađam preciznije
Mada je trzaj glavom
Nešto sporiji;
Ja sam sredovečan soko -
Ne puštam što dočepam kandžama
Mada su vrhovi na kandžama tuplji,
Mada je plen nekako teži,
Nekako brži,
I sve što leti
Nekako mi liči na sokola.
Preko osam gora, preko osam mora,
Živimo od laži i svog negovora.
Danas, koji ume da ceni ćutanje,
Neće da se drži sopstvene putanje,
Neće da upada u glupe prilike,
Da preseca rečju hulje govornike.
Hajde zausti, javni! majčin sine
Usred domovine - rođene tuđine,
Hajde smogni snagu pa im reci lepo
Da si verovao nedvojbeno, slepo -
Ali da je stiglo na rub britve vreme
Da ih podsetiš ko im nosi breme,
Da kažeš jasno da su tvoje ruke
Radile za njih i postale guke,
I da osim bede, osim bede same,
Nemaš ni suzu. Ni za suzu rame.