|
|
Ako ti jave:
umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?
Ako ti jave:
umro sam
evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.
Zar misliš da
moja ruka,
koleno, ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?
Ako ti jave:
umro sam,
ne veruj
to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.
Mi smo se suviše
sretali a reči rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.
U novembru su
oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća su žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.
U zime snežne,
pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.
Pa ipak, ti su
susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.
Spustiću tvoju
maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa
Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
Toliko mi je
dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak - kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se još sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica.
Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.
Ti si za mene
još uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.
Ja sam te, lepoto
moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.
A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kazem
zaista ne razumeš
i kao da sve što umem
ti triput bolje umeš.
U redu, pametna
glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,
Nego sam sav
osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.
Danas kad rođendan
slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.
Možda još nije
kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.
Propustio sam
godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.
Četrnaest ti
je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?
Hoću da jasno
kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?
"Tata, škripi u braku…
na poslu… daj za džeparac…"
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti
rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.
I evo, danas
ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
- moram i razbiti njušku.
Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao
nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije.
Pronađeš negde
nekakvog Mišu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronađes drugare nalik na sebe
i staneš tako i ne veruješ
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukčijem svetu.
I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.
Možda te neke Mire sad traže.
Možda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znaš koliko kao ti - takvih
večeras ponovo nekog nemaju.
I ne znaš koliko kao ti - istih
za susret sa tobom baš sad se spremaju.
I ne znaš ko su to, kao ti - divni
i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.
I KREĆEŠ U ŽIVOT S POGREŠNIM NEKIM.
S DRUKČIJIM NEKIM.
NEKIM DALEKIM.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
još uvek samo tebe sanja.
Ovo je pesma
za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
U prvi sumrak
svi se tu sjate
ozbiljna lica
držanja kruta.
Odu do ugla,
pa se vrate.
I opet tako.
I opet tako
još dvesto puta.
Šarena povorka
gura se, šeta…
Hiljadu kapa
i bereta…
Hiljadu šubara
i kačketa…
A uz put pogled
poneko baci,
il nešto bajagi
nevažno kaže…
Ruku na srce:
šta sve ti đaci
uporno traže
dok troše đonove
i troše sate,
dok odu onamo
i dok se vrate,
i opet tako
sve iz početka,
danas i sutra,
idućeg petka,
idućeg jula,
idućeg maja,
tamo i natrag,
i nikad kraja?
Čarape žute,
zelene,
plave,
i duge noge
kao štapovi.
I neki zvrkovi
na vrhu glave.
I šiške na čelu
kao slapovi.
I podgurkivanja.
I zavirkivanja.
I zadirkivanja.
I dobacivanja.
A možda ipak,
ko će znati,
možda tu ipak
nešto postoji?
Možda to nisu
prazni sati
kad se u gužvi
šeta i stoji,
pa počne tako
sve iz početka,
danas i sutra,
idućeg petka,
idućeg jula
ili aprila…
Možda tu nekom
rastu krila?
Možda tu počnu
sva putovanja?
Možda se ovde
najlepše sanja?
Možda se ovde
najlepše želi?
I možda su se
baš ovde sreli
putevi neki
dugi i tajni,
putevi beli,
putevi tajni?
I možda su se
baš ovde sreli
osmesi neki
- zavoleli?
Možda baš zato
jedino vredi
da su u gužvi
ovako luta,
pomalo šašavo,
pomalo sneno,
pomalo smišljeno
i besmisleno,
pomalo onamo
i malo natrag,
i opet tako,
još bezbroj puta.
Lako je tebi
kad imaš brata,
pa može da te štiti i brani.
Kad se u dvorištu igrate rata,
on uvek stoji na tvojoj strani.
Od svih je bolji.
Od svih je jači.
Zato brat tako mnogo znači.
Lako je tebi
kad imaš brata:
smeš da se praviš važan pred svima.
U bioskopu nema karata,
on samo trepne i - već ih ima.
Na utakmici nigde mesta,
on samo migne - tri klinca digne.
Poznaje svakog konduktera.
Poznaje svakog poslastičara.
Ima u gradu tristo drugara.
Meni je teško
jer nemam brata,
pa pazim s kim se igram rata,
jer nije svako na mojoj strani,
spreman da uvek baš mene brani,
A kad se s drugom decom potučem,
obično deblji kraj izvučem.
Kod kuće radim
sam za dvoje
i što je moje i što nije moje:
i ugalj vučem,
i rublje skupim,
i sobu spremim,
i mleko kupim…
I tako: pošto
nemam brata,
moram da budem vredan sam,
i budem dvostruko vredan sam,
i da odrastem sasvim sam.
Od svega što
na svetu znam
najstrašnije je kad si sam.
U meni večeras
jedna reka
razbila ogromna brda daleka,
muči se, urliče, razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce i peče
i kroz oči mi kipi i teče.
U tebi večeras
ta ista reka
čudno je meka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.
Svako u sebi
reke druge
pod istim mostovima sretne.
Zato su naše sreće i tuge
uvek drukčije istovetne.
Ovo je zaista
najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.
Svim pajacima i lutkama otkinute su glave
i oni tako leže u ćošku
bespomoćni
i bačeni.
Neko u ovoj sobi više neće da bude dete.
Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča.
Neko u ovoj sobi samo ćuti,
ćuti,
i gleda kroz prozor kako jesen sa lišćem i vetrom
putuje preko pokislih gradskih krovova
za pticama.
Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.
…
"Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje"
...
"Sve bi se jednim imenom zvalo.
?ački.
I ženski.
I naivno.
Jedino bi se muški i mangupski preživalo".
Nikad nemoj da
se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođes - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
Život je sve
nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.
Važno je, možda,
i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo tek
ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.
1.
Iza šuma, iza gora,
iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka
čudna neka zvezda prava.
Čak i ako ne veruješ,
probaj toga da se setiš.
Kad zažmuris i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi: ako
nije
sasvim plava,sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.
Mora dugo da se nađe.
Treća.
Peta.
Mora u snu da se zađe
na kraj sveta.
I još dalje iza kraja:
do beskraja.
2.
Mora biti takve zvezde.
Što se čudis?
Pazi samo da je negde
ne ispustiš dok se budiš.
Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, ali znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.
I sva sunca,
sve lepote
i sve oči što se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje sasvim prave.
Ja ti neęu reći šta je
ova zvezda čudna, sjajna.
Kad je nađes - sam ćeš znati.
Sad je tajna.
Plavi čuperak
obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi
zamislite gde?
- U mojoj glavi.
Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?
Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo… pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šaljes tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.
Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.
Ja mislim da
smo svi redom
iz lepe ljubavi rođeni,
ogromne, čudne i drhtave
kao jasike zelene.
Posle su došle kolevke,
cucle i zubi, i ostalo.
I noći kad smo kmečali.
I pelene. Pelene. Pelene.
Svejedno je da li su oblaci
jesenjim nebom tumarali,
ili je košava bila,
ili je mećava bila,
ja mislim: oni su videli
sva sunca kad su nas stvarali.
Zato je kosa bebama
meka i topla kao svila.
Ja mislim da su se voleli
i mislim da su zamišljali
najlepše usne za nas,
najlepše oko i dlan.
I želeli su da budemo
najbolji na ovom svetu.
Da li se ikad upitaš,
ličiš li na njihov san?
Mama i tata su stari već
i kažu: ljubav vene.
A ljubav njihova ostaje
i u nama se širi.
I nastavlja se. Nastavlja
u nekom malenom švrći
što će iz našeg srca
uskoro da izviri.
Zbog svega što
smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
prona?eš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.
Mesec je tupom
krivom kamom
zaklao jedno veče žuto.
Oprosti, bio sam skitnica samo,
pa sam u tvoje oči zaluto.
I sasvim nespretno
prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.
Oprosti, uvek
moram da odem.
Vetrove žute jesen već plače.
Jezera - oči. Što kvase vode
obale niske za skitačem.
Uvek se biva
lep na početku.
Pomalo dobar. Pomalo tužan.
Uvek se biva na ovom svetu
na kraju tuđ, na kraju ružan.
I uvek samo sebe
imamo
i san pun želja, nedorečen.
Mesec je tupom krivom kamom
zaklao jedno žuto veče.
Ništa neću da
joj kažem
jer neću.
Ona je jedna neozbiljna
najobičnija balavica.
Mi stariji,
mi iz osmog razreda,
stavimo ruke u džepove
i zviždućemo kroz zube.
Baš nas briga za te devojčice.
Ništa neću da joj kažem,
jer neću.
Ali ako pogleda nekog drugog,
postaću najgori đak u školi.
Svako ima neku
tajnu:
šu-šu-šu…
neko lepu i beskrajnu,
neko tužnu ili smešnu,
neko zlu.
Neko svoju tajnu
slaže.
Neko odmah mami kaže.
Neko svoju tajnu ne bi
ispričao ni u snu.
Neko šapne: samo tebi…
kao drugu - šu-šu-šu…
Obično su tajne
glavne
izmišljene i ljubavne.
Al i druge kad
se zbroje,
naše, vaše, moje, tvoje,
leve, desne, čudne, sjajne,
sve jednako mnogo znače,
jer - inače
zašto bi se zvale tajne?
I ja imam jednu
tajnu
vrlo važnu, vrlo vrednu.
Nikom drugom - samo tebi
prišapnuću jutros nju.
Hodi bliže: šu-šu-šu…
Sutra rano… šu-šu-šu…
Baš onamo… šu-šu-šu…
Ali nikom to
ne kaži.
Sam potraži.
Šu-šu-šu…
Pronaći ćeš vrlo
lako
i videćeš da je tako.
Nikad te nisam
ništa iskrenije molio, od ovog
što ti sada govorim, sine moj.
U naježenom vetru večeri drveće otresa s
leđa suvi bakar. To se dogegao septembar.
Ti sutra polaziš u školu.
Okna mirišu srebrno i zeleno na prve severne
magle i prve kiše. Vazduh se para kao
paučina i sav je izbušen kricima divljih
jata što se sele na jug.
Popodne kupio sam ti torbu. Tvoj prvi teret
u životu. Držiš je praznu kraj uzglavlja.
S njom ćeš prespavati noć.
"Prazna je torba najteža" - pevaju Cigani dok
se vuku niz bespuća. Ja u sebi pevušim:
"Prazna je torba bogatstvo, jer u nju staje
mašta svega što živi i želi. U punu ne staje
više nijedna mrva sna.
Nijedna gipkost ovog pomalo okoštalog sveta.
Tu pesmu, možda, retko koji mališan čuje od
svoga oca, dok prima u šake sudbinu.
Otac Don Kihotov, Servantes, rekao je svom
sinu: "Ko premnogo u torbu trpa, poderaće je."
A i ljudsko oko je torba. A i ljudska pamet je
torba. A i ljudsko srce je torba. Sve su to
torbe bez dna.
I mogu mnoge hiljade pokolenja stavljati u
njih pregršt zanosa, nežnosti, nade, još
uvek ostaće mesta za nove, šire proste,
još uvek ostaće mesta za nove radoznalosti.
Jos uvek ostaće mesta za mnogolike svetove
koji na prstima prilaze i nose ispod kože
toplije i belje ljubavi.
Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji
veliki broj budućnosti.
I moraš imati dalekovidu moć proricanja da
se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.
Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve
tako lako poderivo - sem čoveka.
Pogodi kako se
raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kiše,
do neke zvezde daleke
i više
i još više
u čudne neke plave.
Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunda vodi?
Zažmuri pa pogodi.
A moda nije ni važno
da se unapred setiš.
Možda se najlepše raste
kad ništa ne primetiš.
Možda se najlepše biva
veći,
jos veći,
najveći,
- ęuteći
sasvim ćuteći,
kroz neki tihi nemir
što se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori
i nikako da izgori.
I niko ne zna šta je.
A on traje i traje.
U sredu smo se
prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoleli.
U ponedeljak posvađali.
Opet je sreda.
Sad svima kažem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža
od drugih devojčica koje znam.
Pa kad je sretnem
- oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je…
Al okrećem se dugo… dugo…
Postoji nešto
brže i od same mogućnosti da se
čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva
groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.
Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam
žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj
obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram
ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta
može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim
stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad
otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a
tuđe kad se ostvari.
Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni
boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe
orijaška sunca.
Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot
sa svog još uvek pitomog i detinjastog
srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog
i nepovratnog života, mi u tom srcu
nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo
čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime
se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih
potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i
ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš
žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko
otkotrljati.
Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš
li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri
u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.
1.
Često te tako vidim.
Istina , kao
u nekoj
dalekoj srebrnoj magli.
Ali divno te vidim.
Na nogama ti
čizme
od sedam svetlosnih milja.
U ruci ona lampa
u koju, posle Aladina,
umesto duha zatvaraš
obrise vecitog vremena.
I čujem sapućeš:
sezame.
I svet se pred tobom rasklapa.
2.
Dodirom tvojih misli
prostori sebe otkrivaju.
Dužina tvog vida
tinja i pokreće krvotok
jes nenačetih svetova.
Letiš na čarobnom
ćilimu
i dižeš se za pticama
tamo gde je sve prozirno,
sve u jednoj dimenziji
kao na dečijem crtežu,
al ima nečeg ljudskog,
dubljeg od čovečanstva.
Tamo te čekam
budan
u svom kosmičkom snu.
3.
Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak miriše
na sapun i jesenji vetar.
Glavu u kojoj
stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,
sposobnu da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.
4.
Sine moj, i ja letim.
Kao što ptica
ne ostavlja
otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krećem
verujuci u ono
što bih hteo da vidim,
a ne što stvarno vidim.
Mozda to znači
ući
u unutrašnjost tišine.
Možda to znači
postići
ono što ne može svako:
da život ne bira
nas,
već mi njega da biramo.
5.
Ja sam svoja najčudnija,
najlepša putovanja,
prevalio kroz pustoš
ove vetrovite glave.
I tu su stali
beskraji
o kojima, i ne slutiš.
Biti putnik kroz
mudrost,
to znači: baviti se
vratolomijom bezumlja.
Ne srljajući,
već - drhtavo,
dostojanstvenom nežnošću
jedne predivne lude.
6.
Zato bežim od kuće.
Nađeš me kako sedim
u restoranu kraj reke
i mučim se da oljuštim
sa čela i sa misli
zemljinu težu čamotinje,
jednolikost života
i otupelost zanosa.
U bestežinskom
stanju
vina i tihe muzike,
odlepim se i lebdim.
Lebdim nad samim
sobom.
Tako zamišljam nebo.
7.
Onda priđeš i kažeš mi:
tata, idemo kući.
Ostavljam na
stolu osmeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.
Otvaram vrata
i ulazim.
Ne u svet, već u sebe.
I ne prolazim
dalje,
nego u sebi ostajem.
8.
Kažu: još ništa ne shvataš
sa svojih trinaest godina.
Oslonjen o zid
kiše,
sisam koštice vazduha
i smeškam se u sebi.
Znam mnoge roditelje,
potpuno lišene one
izuzetne ozbiljnosti
kojom se svom sinu
može postati sin.
Ne boj se. Ja te poštujem.
Evo ti ruka i
vodi me,
pažljivo, da se ne uplaše
pegave oči lišća
u baricama oktobra.
9.
I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonačnost,
prestigni vreme i maštu,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Dodirni rukama
grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Početak početka
je svuda.
Kraj kraja je u nama.
10.
Posle zvezdanih letova
valja imati mesto
gde možeš da se spustiš.
Jer ljudska srca
su niska,
zasađena ko jagode.
U redu, idemo
kući,
gde su svici komete
našeg malenog kosmosa,
gde smo načinili
sebi
milimetarske beskraje,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima, nepažnjom,
jedan od drugoga, zauvek,
otkinemo i skliznemo
svako u svome pravcu.
Ja daleko od
tebe
kao Alfa Kentaura.
Ti daleko od mene
kao sazvežđe Vlašića.
11.
Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da žive i da dišu.
Al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Samo se tako
možemo
jedan drugom približiti.
Četiri ulice
tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i čiste, iskrene oči,
to je prostranstvo
bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.
Još se danas,
rođena,
moglo plavo voleti
tu, gde kopni detinjstvo
i mladost se javlja.
Sutra će se sigurno
ceo svet razboleti
od drukčijeg osmeha
i drukčijeg zdravlja.
Dalje će ti zenice
zelenilom rađati
i znam da ćeš,
kao sneg,
iza svakih tragova
ostajati bela,
ostajati čista.
Al' u sebi,
zbunjena,
dugo ćeš pogađati
što si tako drukčija
kad si ipak ista.
O meni se ne
brini.
Prepun divljih gugutki
ko seoski zvonik, a
vrelom dušom opružen
niz obzorja ravna,
jedini ću ostati
zubat ko harmonika,
bez bola u očima,
prost i jednostavan.
Znam, sutra će
drukčije
tepati i voleti.
Naše stare osmehe
niko neće shvatiti.
Možda ćeš me tražiti.
Možda će te boleti.
Al se više nikada
neću tuda vratiti.
Predgrađe pod
granama.
Zvezde su olistale.
Trepavice sumraka
uz okna se pletu.
Strah me je da ne umru
ove noći blistave
zadnja svetla nežnosti
u velikom svetu.
1.
Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.
Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.
I ti staneš,
i ne znaš
da li si,il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.
Nekakvo zrno
zlata
počne u srcu da žulji.
Stidljivost neka
u tebi
tiho se zasmejulji.
Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.
Ne prepoznaješ
svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.
Ne prepoznaješ
svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.
Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.
Zdravo, poslednja
bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!
Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!
Zdravo, čudnovati svete!
2.
Vrlo je važno,
pre svega,
da prvu ljubav umeš
da izgovoris ćutanjem.
Da je sagledaš
žmureći.
Da je oslušneš osmehom.
I dotakneš šaputanjem.
Vrlo je važno
da o njoj
ne brbljaš hvalisavo svima
Ljubav - to nije užina
koju drugari dele.
Prva ljubav je
providna
kao lutkino oko,
drhtava kao tišina
koja hoda po prstima
i prva prava
čistota
tvoje nežnosti bele.
Ona je knedla
u grlu,
srebrna knedla u grlu,
sve nedokučivo tvoje
i sve kristalno tvoje
i sve gugutavo tvoje
kao večernje zvono.
Ona je duboko
u tebi
i duboko van tebe.
Ona je malo onako.
Pa još malo onako.
Pa onda ono.
I ono,
I onda:sasvim ono.
3.
Nije to nagovaranje,
rođeni moji,
ko neće dalje da veruje,
nek slobodno zažmuri.
Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje
koje nestrpljivo žuri,
pitanje veće
od brda
i veće od dva brda,
i jedna treperava duša
što veruje u čuda,
i ako se u vama
neke lepote talasaju
i neke svetlosti rađaju,
onda je sasvim
svejedno
da li žmurite ili ne žmurite,
jer čuda se već dogadđaju.
U tebi skazaljka
nekog
nevidljivog magneta
pokazuje odjednom
hiljade strane sveta.
Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.
Mi smo zvezde
što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.
Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo
zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.
Prejeli smo se
davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.
I jednako je
u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo
lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili
živi,
pa ipak:
drukčije živi
od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.
I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.
Ako ti jave:
umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?
Ako ti jave:
umro sam
evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.
Zar misliš da
moja ruka,
koleno, ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?
Ako ti jave:
umro sam,
ne veruj
to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.