Kad bih znao
da bih se ponosno držao
Na robijama i pred sudovima:
Žario bih, palio, i sve izdržao
I svemu se odupro golim udovima!
Kad bih znao
da bih što ispod stopala
Sam ćušnuo i sam omču namakao:
Večnosti bi se moja duša dokopala
A moj dželat bi za mnom zaplakao!
Al bojim se da
bih počeo da molim
Da plačem, klečim i sve da izdajem,
Da bih sačuvao samo život goli
Na sve da pljunem, na sve da pristanem!
Lažne mi puteve
pod noge poturaju.
Lažne mi reči u usta guraju.
Pun mi je život, laži pune uši.
Do grla u strašnoj laži što me guši.
Sve što je moje
lažni prizvuk ima.
Sve što je moje ko da je od dima.
Laž je podržana lažnim svedocima.
I istina nigde nikog ne zanima.
Kako da izdvojim
laž iz tog što dišem.
Kako da ne lažem u tome što pišem.
Kad me lažima kao pticu pune:
Ko i druge laži moja glava trune.
Lukavica je htela
da me nadlukavi
Punio se mesec u avgustu kao lokva
Ispaljivane pune duge preko jezera i glava
Na radilištima u rudnicima boksita
Ubeđivao sam nepoznate ljude
U tvoje ime
Vera Pavladoljska.
Grešile su pijane
ptice u prostoru
Prepelica je kljunom gore okretala
Svest je mrcala među liticama
Gonjen tocilima, kršima i gubom
Do grla u živom blatu mislio sam
Koliko si me volela
Vera Pavladoljska.
Mrak je u mraku
sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska.
Ceo dan u nebu
izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke, naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska.
Udvarao se nepoznatoj
devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska.
Pevao je slavuj
sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska.
Kulo crnog žara
pod slepim očima
Zarazna zvezda sve i svašta sazdi
Dok mi se padobran nije otvarao
I kad sam u zavičajne bezdane padao
Pričali su da te zovem iz sveg glasa
Al nisam priznavao
Vera Pavladoljska.
Ronio u najdublje,
bežao u gore
Da te glasno zovem da niko ne čuje
Bio sujeveran - pitao prolaznike
Kako tvoje lice zamišljaju
Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene
Pa da se ne okrenem
Vera Pavladoljska.
Na ljubavnoj
promaji između dve zvezde
Nevidljivi uhoda ima nešto protiv
Žeđ za rakijom je slična fantaziji
U teretnom kamionu koji juri snegu usred leta
Bile su dve usne nepismenih žena
Po ugledu na tvoje
Vera Pavladoljska.
Po nevremenu
sam lovio na ruke
Med zlatnih meridijana u vodi
Opisivao oči jedne žene mesec dana
U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubedio da su mi sve što imam u životu
Misleći na tebe
Vera Pavladoljska.
Pita za mene
metak lutalica
Sada me pogrešno traži oko zemlje
Vučen tajnim magnetom mog čela
Napija mesec da prokaže gde sam
Zlostavlja mora, kuša vazduh i podmićuje
Ti ćeš me izdati
Vera Pavladoljska.
Traje monotona
biografija sunca
Sve sijalice gore usred dana
Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu
Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje
Jedan od vlašića sklon je porocima
I jedni i drugi vetrovi te ogovaraju
Nekoliko država tvrdi da si njina
Ti si na svoje ime ljubomorna
Kablogrami se u dubokoj vodi kvare
Niko ne zna gde su slova tvog imena
U mrtvim i lažnim jezicima u pogrešnim naglascima
U rukopisu zvezda po nekoj samoj vodi
Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika
Koje ptica kuka
Vera Pavladoljska.
Kad bi ti otišla
iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:
"U ovom orahu možda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno,
Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem
Na osnovu cele šume i drugih elemenata!
S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao šećer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama.
Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se čini
Da u reci Ararat ključa kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaže balkonu da ga voli
I balkon se sruši u tom času".
Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otišla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.
"…Ako nemaš
zašto umrijeti
Nijesi se trebao rađati.
Ako ne znaš zašto si se rodio
I za pravu smrt si zaksnio.
Cilj ljudskog života je nešto
Zbog čega ćeš život prezirati.
Kom je život najviša svetinja
I sve ono zbog čega se živi
Sve to nije dostojno života
Zbog toga se ne moraš rađati.
A ko se god rodi
bez razloga
Bez razloga mora i mrijeti.
Svak se ođe s razlogom rađao
Znao šta s životom i smrću
Jedino je to dostojno ljudi!
To se dobro znalo i pamtilo
S kojijem smo pozvanjem stvoreni.
Nije bilo ove pucibruke
Ni toliko suvišna naroda
Koji ne zna ni šta će na zemlji.
Ni ko ga je ni zašto stvorio.
Rađaju se i žale da umru
A ne znaju ni što su živjeli!
Šta će ljudi
toliki na zemlji?
Ideja je ljudska ponižena!
Svaka vjera tako će propasti.
Svaki smisao tu će postradati.
Velike je tajne
vazda znalo
Malo ljudi - i dok ih je malo
Onda svaki mora biti pravi
Kad su pravi - dosta ih je malo.
Šta će ovaj božji
gamiz ljudi
Kao neka nova vrsta muve?
Čemu služe slijepi narodi?
Skoro ce ih i zaprašivati…!"
Između dva uporednika
dok provirujem glavu
Između dve žiške u slepoočnicama
U pauzama dok radnici piju čađavo mleko
I prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila
Dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši
Između dva daleka poređenja
Volim te.
Brodovi se ljuljaju
kao poljupci
I sloj vazduha se na lepe senke cepa
U mašineriji noći
Moje srce je slično kompresoru
Naklonjenu svemu što nema veze samnom
Dok pokušavam nestati u poljupcu
Volim te.
Rudnici kamene
soli u mom srcu
Zora lomi suđe od porculana
Kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
Postaću prašina ako voliš prašinu
Ti koja me tuđim imenom zoveš
Volim te.
Dolazi proleće
i jednu pravu damu
Niko ne može zamisliti bez pudlice
Stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
Ja ne znam put - krijem se u tvojoj senci
Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo
Svet me izgubi, ali ti me dobi
Volim te.
Što vide slepi
ne vide zaljubljeni
Pokvareni anđele; o, sneže u avgustu
Moje su ruke ostale oko tebe kao obruč
Ljubomoran na vazdušni pritisak i vodu
Ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš
Odavno već svojim očima ne verujem
Volim te.
Mogao bih biti
otac svome ocu
a, evo, još sam dete i siroče,
mlađi si bio od mene, moj oče,
kad me ostavi tvome ubiocu!
I sad mi oca
on ne da za oca
i ne oprašta mi svoja nepočinstva,
i drži me žedna bez kapi očinstva
i ne uklanja s mene motrioca.
Ali ja silazim
na dno praočinstva
da tražim svome sopstvu nosioca
i srž svoju zgrejem kod svog stvorioca
i primim sramotu zbog toga zločinstva.
Ako duh nema
groba, ni pepela,
o, daj meni, tvorče i praoče,
jer, evo, svako sa svoga raspela
viče: što si me ostavio oče?
I huli kao Vlah
sa nabikoca
zato da bi ga mogli doubiti,
i za smrt moli iskorenioca,
a sve reči su samo jedna: BITI.
I uskoro ćemo,
taj dan doći mora,
uputiti molbe upravi zatvora -
da nas liše straha,
slobode i zime
i na robiju tešku da nas prime!
A kad nas u lance
bace i povežu,
neka svet izgubi sramnu ravnotežu!
I od dva sveta
svet ovaj čine,
nek` svet robijaša bude svet većine!
A čuvari nek`
nas, iz straha il` srama,
jene noći mole da budu sa nama!
Otkad glavu promolih
iz majke
Ja se samo sklanjam od bezumne hajke.
Umesto da sam
na dugačkom štapu
Otud prvo isturio kapu
I dok potroše
uk ispamećenja
Odlagao muku svog rođenja.
(Da nisam gologlav
i goloruk bio
Još bih se u majci ko u rovu krio.
A moj štap i
kapa od veka do veka
Stigli bi u ruke poslednjeg čoveka.)
U onoj noći s
petka na subotu
Sudnjega časa u tvome životu
Čistaja djevo i najređi cvetu
Poslednje što si ti od mene čula
Bilo je: "Volim te
Najviše na svetu!"
Ali na čemu bi
onaj što ne ume
Više živeti održao sebe
Da mu na usnama što se ne dvoume
Ne dodade slamku
I reč
"I ja tebe!"
Kad je Sveti
Sava išao po zemlji
Još pre svog rođenja
Dok se zvao Rastko
Kao što ide i sada
Samo ga ne vidimo
A možda je to bilo i docnije
Krenuo je Savinim stopama
Ka Savinom izvoru
Ka Savinom vrhu
Kuda i mi idemo
Jer drugoga puta i nema.
Kad je negde oko Savina dana
Naišao Savinom stranom
Napali su ga psi
Kao što i sad napadaju
Svakoga ko se uputi Savinim tragovima.
Putnik je najpre sastavio tri prsta
Kakve je odredio da se i mi krstimo
Plašeći ih znakom
Od koga su još više pobesneli
A ni do danas nisu uzmakli.
Onda se sagnuo da dohvati kamen
Ali kamenje beše zamrznuto
Svezano za zemlju studenim sindžirima
Jer beše jaka zima
Kao i ove godine
Kao uvek oko Savina dana.
Već su raznosili Savina stopala
Savin kuk i Savin lakat
Po prodolima i jarugama zemlje
Zbog koje je podeljen svet
Kad je Sveti otpasao mač - usta
Jedino oružje koje je nosio
A koje je i nama ostavio
Govoreći ove reči:
- Neka je prokleta zemlja u kojoj su
Paščad puštena, a kamenje svezano.
Radnici koji
nikada nisu videli more
Kad je sretnu misle da je dan lepši no inače
Ta žena taj gigant, ta država u daržavi
Kad sam je prvi put video rekao sam:
"Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje
Koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči."
Jedina nevina žena koja rađa decu
Ta djevuška visoka kao podzemna železnica
I lepa kao da uopšte ne postoji.
Njenu sobu su razneli mirisi.
Ona se šminkala i češljala
I to je sve što je uradila za poeziju.
Zakleo sam se da ću prećutati njenu prošlost
Jer ja sam rođen sa mnogo više prljavština
No što ih je ona imala u životu.
Već nema u srpskom jeziku reči na koje se mogu osloniti
Sa kojima bih poredio njene oči i onda mirno spavao
Ima jedna zemlja velika kao njena trepavica
Ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakše osvojiti.
Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom
Zapalilo mi se uvo na posti jednoga drugoga grada
To famozno to zeleno to gorko uvo
Koje je dugo stajalo kao antena na jednoj radio-stanici.
Otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao
Ali nije prestalo da me poziva na telefon
Svojom telepatskom azbukom svojim visećim mostovima.
Na mome srcu kao na gramofonskoj ploči
Snimila je sve što je rekla u životu
Njene korake, njen smeh i njen kašalj
Njena duga šaputanja sa ljudima koje ne poznajem.
Gradove u kojima živimo vezuju naša pisma.
Ja ne znam za drugo nebo sem njenog kišobrana.
Kad me ona voli ne znam od čega živim
Ne jedem, zaboravljam da dišem i vrlo često umirem.
Visoko u nebu setim se da ne umem leteti
Prođem glavom kroz zid i vidim da sam pogrešio
Tad zviznem nogom mesec iznad grada
I trčeći obilazim mesto gde ćemo imati
sastanak za nekoliko dana.
Njen najgori ćak gutač ljubavnog plamena
sa injem u ušima
Tumačim svojoj krvi njeno preteško gradivo.
Pun otpadaka kao golfska struja
Silazim niz stepenice u zemlju
I jedini ne znam za svoju tragediju
Taj svirepi podtekst naše ljubavi.
O suzo na jastuku
Uspomeno na pilota koji nikada nije sleteo
Izgubljen u vazduhu.
* * *
KAD SAM JE DRUGI PUT VIDEO
Kad sam je drugi
put video rekao sam:
"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."
Obećala je da će doći ako bude lepo vreme
Brinuo sam o vremenu pisao svim
meteorološkim stanicama
Svim poštarima svim pesnicima, a naročito sebi
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat
Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak
Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.
Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu
tu ženu sa dve senke
Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime
Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom
Koju sam davno sreo na ulici i pitao:
Gospođice, osećam se kao stvar koju ste izgubili
Da nisam možda ispao iz vaše tašne.
Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i ične ljubavnike
Volim je više no što mogu da izdržim
Više od mojih raširenih ruku
Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila
Moj snu kao asfalt izbušen njenim štiklama
Noći za mene sve duža bačena između nas
Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje
Moje su usi pune njenog karmina
Te providne, te hladne uši to slatko u njima
Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.
Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta
Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave
Sumo vremena šumo, ničega ljubavna šumo
Još ne prestaje da me boli uvo
Koje mi je pre rođenja otkinuo Van Gog
To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.
U staklenu zoru palu u prašinu
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha
Radnice po podne na tuđem balkonu
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava
O, koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni
O, koliko ćemo biti sami u svojim grobovima
Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće
I visoke prozore spuštam pred njene noge
Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću
Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju
Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi
Taj anđeo isprljan suncem, list vode, list vazduha
Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju
O, sunce nađeno među otpacima
Zuje uporednici kao telegrafske žice
Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu
I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama
Kao što mene njena obećanja zadržavaju u životu.
O, siroče u srcu što ti brišem suze
Moja nesrećna ljubavi razmeno đubreta
Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio
Kuca ništavilo na svim prozorima
Sve je dignuto u vazduh
Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.
Kad dođes u bilo
koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moras ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad doćes u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođes u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobican za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad doćeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad doćes vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i od svog imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvom svetu nema.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakog pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikog
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konačno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.
Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad doćes ko zna kad
I ko zna otkud
Ili Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne žuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa tobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
I čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo.
"Kradu mi
pamćenje,
Skraćuju mi prošlost,
Otimaju vekove,
Džamijaju crkve,
Araju azbuku,
Čekićaju grobove,
izdiru temelj,
razmeću kolevku.
Kud da čergam
s Visokim Dečanima?
Gde da predignem Pećaršiju?
Uzimaju mi ono
Što nikome nisam uzeo,
Moje lavre i prestonice,
Ne znam šta je moje,
Ni gde mi je granica,
Narod mi je u najmu i rasejanju,
Pale mi tapije
I zatiru postojanstvo.
Zar da opet zatrapim
Svete Arhangele?
Da mi pomunare ponovo Ljevišku?
Očni živac su
mi odavno rasturili,
Sad mi i beli štap otimaju,
Žrtveno polje sa krvavom travom
Ne smem da kažem da je moje.
Ne daju mi da uđem u kuću,
Kažu da sam je prodao,
Zemlju koju sam od neba kupio
Neko im je obećao.
Ko im je obećao
Taj ih je slagao,
Što im ne obeća
Ono što je njegovo?
Zato jurišaju na mene udruženi
Kivni što sam ih poznao."
1987.