JA
VIDJEH
Ja vidjeh sunce gdje se s mora diže
pod bujnom grivom od zlaćanih zraka,
a u licu mu takva sjajnost žarka
kao da plamen iz pučine liže.
Vidjeh kad grane rosom se ogrnu,
ružu kad cvatuć takvom bojom sine
te svak bi reko, motreć iz daljine:
to vatra gori na zelenom trnu.
Proljeće vidjeh, zemlju obnovljenu,
i mlade travke kad se blago pruže
i kad bujaju mlađanim životom.
I vidjeh jednu
božanstvenu ženu
pod ranim suncem kako bere ruže
i sve na svijetu zastire ljepotom.
KROZ
KAKVU OLUJU
Kroz kakvu oluju samo moram proći,
Sreća, ne, nije bila sklona meni,
Ona sipa na me sniježak zaleđeni,
Da kasnije mogu svojoj želji doći.
Ispod ljuta neba jaću isto poći,
Strah me neće biti ni vjetra ni studeni,
Jer se u mom srcu igra val ognjeni,
Pa mi zbog njeg zima neće ništa moći.
Uz ljubav se nježno stislo biće moje,
Aona mi kaže putove, kroz koje
Moja čežnja ravno samo k njojzi stiže.
Sada bijela ruža, a sad bijelo cvijeće,
Pričinja se meni snijeg što s neba lijeće,
Dok mislim na Sunce, kome sam sve bliže.