Majko Slova i
Spasa, Trojeručice,
neka naše čamce u blage luke
iz gustih oluja s pučine dovedu
ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!
Trojeručice,
katance, brave i vrata,
braću u kazanu olova koje ključa,
sve što su bezbrojne ruke zaključale,
neka nam Tvoja treća ruka otključa!
Trojeručice,
dok nas love i mere
metrom, litrom, kantarom, tegom i vrećom,
Ti, dveju ruku sklopljenih pred kantardžijom,
izmeri nas, i pomiluj nas, trećom!
Dok kišu protkiva
susnežica, i vuk,
riba i vrana kreću na nas, u lov,
beskućnima u vejavici, Trojeručice,
Tvoj treći dlan neka nam bude krov!
Dok se zatvaraju
sve kapije, svi kapci,
pred smradom naših grehova i rana,
Trojeručice, nek nam se otvori crkva
na Tvojoj trećoj ruci sazidana!
Gole, mlaćene
motkama, sekirama,
oborene pod noge, i dotučene
u podnožju brda uz koje smo se peli,
trećom nas rukom, Trojeručice, isceli!
I uzvisi, trećom
rukom, Trojeručice,
sve one koji su, stotinama ruku,
stotinama godina, iz žetvenih slama,
bacani na dno kazana i jama!
U ovom svetu
neslanih mora i jela,
dok nam se broje poslednji trenuci,
nek zasvetli, nek nas osoli, Trojeručice,
so suza, skupljena u Tvojoj trećoj ruci!
Trojeručice,
luko i uteho,
majko čokotu kog raspinju i tuku,
smiluj nam se, grešnim i ubogim, i primi
duše naše u Tvoju treću ruku!
Dvema rukama
sahrawene, Trojeručice,
u ovu zemlju, ispunjenu mukom,
nek nas iz ove crne zemlje u oblak
ponese hrast, zasađen trećom rukom!
Bije batinaš,
bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
ipada mrtav umoran,
a mi živi.
Poređaju nas
vezane uza zid,
pucaju u nas, - prska nam lobajna,
prska cevanica, podlaktica, koska,
otežasmo od olova u telu.
Dođe i veče. Umorili se strelci.
Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
Sa streljanja se vraćamo kući
ko s posla,
i dok se u kujni podgreva večera
žene nam krpe rupe u odelu.
Posle večere
pregledam domazluk:
zakrpim krov, poduprem ogradu,
nakupim kišnicu u kace i aranije.
U to i spavanju vreme. Pre no zaspim
kažem ženi: vešaće me u pet,
gledaj da me probudiš nešto ranije.
Ujutru veŠala,
nova novcata, čvrsta,
užad jaka, dželati obučeni,
- ruku na srce, ničemu zamerke nema.
Vešaju nas brzo, vešto i lako.
Visimo tako obešeni do mraka,
vreme je večeri, skidaju nas, - mi živi,
svi nas tuku i psuju; ali ako.
Sutradan zorom
dovuku granja i drva,
naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
prinesu šibicu,
potpale,
i gori tako, gori nedelju dana,
cela varoš od pepela posivi.
Kada sve dogori, mi izadjemo iz dima,
kraljica pada u nesvest, a kralj
trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
Sunce vam vaše, pa vi opet živi!
Rastržu nas konjima
na repove, raspinju nas na točku,
seku nam glave, ruke i noge - strašno!
Streljane nes vešaju, poklane nas guše,
ne znamo zašto, a nije ni važno.
Sudijama je već
svega dosta!
Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
dželate vešaju - oni im kao krivi.
Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
te vešaj, te seci, te kolji!
A mi živi.
Nije tu nešto
u redu, šapće narod,
to neko štiti sudije od greha!
A i nas hvata
zebnja pred san:
nismo besmrtni, neće to dugo ovako,
doći će jednom i nama kraj,
nećemo izdržati,
i umrećemo
od smeha.
Rastu mi na pragu,
rastu mi u oluki, rastu na krovu,
po svim sobama
rastu mi korov i trava!
A meni se spava!
Napadaju me mravi,
ruka mi se do lakta crni od mrava!
A meni se spava!
U sela nam ujahuju
vojnici,
pale sena,
hvataju guske i patke,
na drumove izgone
stada ovaca i krava!
A meni se spava!
Razvaljuju mi
vrata kundacima,
tuku me,
hapse me,
bacaju me niz stepenice u mrak,
prepun drvenih i gvozdenih sprava!
A meni se spava!
Neko, ne vidim
ko,
pozivamo me u borbu za slobodu,
traži pobedu istine i pravde,
pobedu ustava, zakona i prava!
A meni se spava!
Bacio sam pušku
i kapu!
Neka pobedi sneg!
Na sto se spušta,
ko na dno,
moja glava!
Meni se spava,
ugasite,
meni se
spava!