bilo je nečeg
tajanstvenog
u tom plamenu vaših pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih riječi
taj mali rat ljubavi između dvije tuge
vino izmješano u čašama
muzika poslije ponoćnih vijesti na uzglavlju
u toplini vašeg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim buđenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranči
i bilo je nečeg
znam da je bilo
malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je živjela na vašim usnama
predivna gospođo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u očima planule zore lomeći mi srce
na beskrajnim zvucima
vaša lomna bojažljivost u velovima snova
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim buđenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi miriše juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema više toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo više nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad
predivna jasnoća mojih retrospektivnih lutanja
očajničkih pokušaja bjekstva
noć
i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad površinom oceana koji umiru
i još ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje poraženi
u tom malom ratu ljubavi
između dvije tuge.
imaš u sebi nešto
što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala
kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara
imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim razli?ito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama
Ne volim te više
da znaš
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dođeš
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako ležiš u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kiša pada
i kad hlače obučeš
i kad suknju skidaš
a ne plačeš nikad
jednog ću te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne računam noge
jer si fina djevojčica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oči usla
bez kucanja i srama
ubit ću te prije spavanja
da se probudiš kao dama
da imaš pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
i ne volim te
više da znaš
i sve će novine pisati o tome
u restorane više nećeš ući
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje božje i moje
raspitaj se kod prijatelja
što je još tvoje
a što meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti više
ni da misliš
ubit cu te što se skitas svijetom
policija će te traziti
što bludničiš s ljetom na javnom mjestu
pa ćeš onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se čude
što voliš na meni
i ne volim te više da znaš
ali te tražim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a baš nikakva nisi kad te zubi bole
neću više ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
što ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se još malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo čekam te i sutra
kao uvijek u devet.
ako se nikada
nismo voljeli
onda je uzalud ovo bjelo jutro
na mom licu
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek
ako se nikada nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kada ne postojiš
i kada te nema u knjigama
kada se u tvojim umornim očima stisaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam ono što smo živjeli
jedino ljubav može značiti
da li će me nekad
tvoje ruke prepoznati
kada u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kada me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubav u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir mog dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dvije ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima
hoću li ikada
sakupljati mrvice jeseni s ulica
i skidati ti ljubav sa obraza
ja koji živim bez dokaza
i bez tvoje nježne riječi
hoću li ikada
tvoje jutro prepoznati
rano
uz kavu
i misao o kojoj sam pisao
o kojoj sam sanjao još prije
hoću li ikada
nekada
u nekom gradu Europe
svejedno na sjeveru ili jugu
preboliti s tobom tugu koju nosim
jer duša je moja
tebi data
iza nekih prozora od zlata
koji gledaju u tvoje snove
hoću li ikada
s tobom imati
tebi dati i od tebe primati
da mi budu sretni
prijatelji
i ovo lišće da zazeleni
da mi počne život tamo
odakle si došla
i donijela mirise
cesta
i mjesta gdje si me našla
ne pitaj kuda
sam otišao
gdje sam u kojem vlaku
prespavao svoje stanice
i koji mi je to snijeg u očima
bjelinom sjao
nad tvojim čelom
ne pitaj
ne lomi svoje srce u predvečerje
ne tuguj za mnom
šta sam ti ja mogao dati
skitnica
dijete tuge
ja koji sam za svojom zvijezdom
lutao i lomio nježnosti
ne pitaj stvarno
šta je samnom bilo
gdje me zora dočekuje
tko me ubija
i tko plače nijemim plačem
ne budi se sa mojim imenom na usni
tamo na sjeveru
bit će netko sličan meni
govorit će posljednje noćne vijesti
da sam možda mrtav
udarit će ptica kljunom na prozor
i ne misli suviše o meni
jer ćeš od tuge umrijeti
a ja to neću ni znati
umro sam a ti
mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja
oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što neću moći usne da ti dodirnem
Noćas te tugujem,
najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer, nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.
Noćas te tugujem.
A u istom smo
gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i sute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.
Noćas te tugujem i skitam.
Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.
Nisi daleko.
A čini mi se
kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu sviječe.
I tugujem te
nočas…
I tugujem…
I tugujem…
iz kojeg cvijeta
dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti
ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane
koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba
mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.