Na vrh jedne elbanske planine
Okle pogled na morske ravnine
Čovjeku se u beskraj otvara,
Zidine su iz vremena stara.
Puste, sure k nebesima zure,
Na udaru sunca i vjetrova,
Sagrađene pre devet vjekova
Kad grad Piza steče moć i slavu
Te zasnova vladu i državu,
Tad podiže i bedeme ove
Da čuvaju od mora valove.

Ali mjesto svoju prošlost ima
Još stariju no i prošlost Rima.
Kažu da su vrh ove litice
Bili dvori etrurske kraljice.
Ta Jerina, što se ko jeina,
Krije u noć daleka zemana,
Vjerovaše u Boga Turana.
Kad od mača rimskog osvajača
NJezin narod sa zemlje nestade,
Iza njega ništa ne ostade
Do kamenje jedino znamenje
Tolikijeh nestalih carstava.

Davnina se s divljinom vjenčava
U tvrdome zamku na stijeni
Gdje se mnogo gospodara smjeni:
U trnjište zaraslo ognjište,
A pendžeri jastreba stanište,
Gušter mili gdje su ljudi bili,
Pritisnulo žbunje i drveće
I uvijek, kad dođe proljeće,
Tu iscvjeta žutilovka cvijet
I zakiti taj propali svijet.

Na toj gori nekad bjehu dvori,
Prije no ih vrijeme razori.
Sad zidine vrh žute hridine
O koje se lome olujine,
A sunce ih, kada noć smijeni,
Svojom prvom zrakom orumeni
Ili kada, u slavi i sjaju,
U valove zađe za Kapraju,
Posljednje mu luče zablistaju
Na vrletnom brdu Volteraju.