JAKOB I RAKELA

Sedam je godina Jakob pastir bio
Labanu, ocu brđanke divne Rakele;
ne ocu, već njoj je služio dane cijele
i samo nju je kao nagradu htio.

S nadom u dan jedini tekli su dani i sati,
čim pogleda je, sretniji je od sviju:
ali se otac njezin lukavstva lati,
mjesto Rakele dao mu je Liju.

Vidjevši tužan pastir kako je varkom
obmanut tako pastiricu svoju izgubio,
kao da je nije zaslužio dvorbom žarkom

sedam godinanovih produžio je zadatak,
rekavši:"Služit ću i dalje, ako ne bude bio
za tako dugu ljubav život kratak."

---

ROBINJA BARBARA

Robinja meova
svojim robom čini
i jer živim u njoj
ne da mi da živim.
Oči ne vidješe
nikadana svijetu
tako lijepu ružu
u niježnome buketu.

Ni nanebu zvijezde
ni cvijećeiz polja,
ništa nije lijepo
kao ljubav moja:
neobično lice,
oči mirom gore,
crne i umorne,
no smrću ne more.

Čista živa ljupkost
u njima joj tinja
te je gospa onom
kome je robinja.
Njene crne kose,
kada se pojave,
nitko već ne smatra
da su lijepe plave.

Ta crnina divna
sve ljubavlju pjeni,
te bi isnijeg htio
da boju promijeni.
Vesela joj blagost
bistru umnost krije:
tuđinka je čudna,
no barbarka nije.

Ta spokojna duša
oluju sputava,
uz nju patnja moja
odmorena spava.
Tame robinjica
svojim robom čini
i jer živim u njoj,
jamoramda živim.