Osećam, draga,
osećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.
Jesenjih se noći
sećam
dok senke breza kruže.
Što dan nije bio večan,
a mesec blistao duže.
Još čujem dok
patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svetu."
I danas lipa
cveta
i osećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga leta
cvetove na tvoj pramen.
Ne gubi srce,
snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati
***
I vernošću ne muči me,
vernost svaka meni smeta.
Ko pesnika rodiše me,
ljubiću te k'o poeta.
***
Neka zvoni pesma,
nek se pesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.
Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.
***
Izljubiću te, taći telom
i kao s drugom poć' u dom.
Ja voljeh devojku u belom,
sad plavu volim dušom svom
Veće crne obrve
natuče
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juče
Da se juče nismo rastali nas dvoje.
Zaboravim mračne
sile
Što me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj nežni i oči tvoje mile
U duši su mi jedino ostale.
Pa i ako se zaljubim
u drugu
I snjom ljubljenom, shvati
Pričaću o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati.
Pričađu joj o
nama kojekuda
I o životu sve što bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do čega si ti mene dovela.
***
Pjesniče jadni, zar ćeš moći opjevat stihom mjesečinu?
Već odavno su zgasle oči u strasti, kocki i u vinu.
Ah, mjesec silazi kroz ramu i oči bole od mjeseca…
Igrao sam na pikovu damu, izigrao sam karo keca.
Ti ne voliš i
ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć' u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je
mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Koliko si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko
sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom
ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća -
i ko što smo slucajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći
putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim
budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom
bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veće, miss", i ja ću tako.
I ništa nam srca
neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
Ko sam? Šta sam?
Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživeh uz ostali svet.
I s tobom se
ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nežne reči šapućem ti dugo.
"Draga moja",
"mila", "znaj, doveka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čoveka,
nema više istine u njemu.
Zato moja dusa
i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.
Ali uvek, tražeć'
srodnu sebi,
mučeći se bez nežnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.
Ko sam? Šta sam?
Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svet.
Jesi l' živa,
staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju
te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom
da te često
uvek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha!
Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne videvši tebe.
Kao nekad, i
sada sam nežan,
i srce mi živi samo snom,
da što pri pobegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratiću se kad
u našem vrtu
rašire se grane pune cveta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me kao pre osam leta.
Nemoj budit'
odsanjane snove,
nek' miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se
molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina uteha si moja,
svetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj
da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
Sve što živi
ožiljak ima,
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.
Mršav i rasta
odveć malena,
međ' decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać'o sam se ja i pod krov svoj.
Uplašenoj majci,
kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste -
Pa i sada, kada
se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.
Na već zlatne
literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.
Kao nekad imam
hrabrost mušku,
al' nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više
majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć' se raste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste! -
Pevaj, pevaj!
Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj poslednji i jedini druže.
Nek ti oči na
grivnu ne sleću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.
Nisam znao da
ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.
Pevaj, druže,
nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani!
Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…
Blista mojih
dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisko.
Na zemlji je
još istina živa,
Opazih je i ja deč'jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran -
zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.
Pevaj, pevaj!
Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će doneti…
Čuj… nek idu svi u… pivsku flašu…
Nikad, druže, ja neću umreti.
O, glupo srce,
ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća…
O, glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.
Haljina modra
i plave oči
Lagao sam dragoj jedne noći
Draga pitala: "Mećava veje?
Spremiu postelju, peć se greje."
Odgovorih dragoj:
"Neko sa visine
cvetovima belim pokriva daljine.
Postelju spremi peć se greje,
bez tebe u srcu mećava veje."