| Da l' još nekom noćas ovo zlato smeta | |
| Pesma o jednoj gružanskoj kupačici | |
| Životopis |
Baka na ringišpilu
Zveče dukati
i šušti svila
na poljančetu
kod ringišpila.
Tu se od dece
ne može prići.
Tu su devojke
i mladići.
Tu je sve što
nije u ljuljci,
pa čak i žene
i čovečuljci.
Svi što ne drže
vinske zdravice
bruje oko te
čudne spravice.
Jedna baka
s torbom u krilu
sat je letela
na ringišpilu.
Prvo je baku
bilo stah malo.
Sve se oko nje
uskovitlalo.
Bilo je bar
trista sunaca,
dvesta Topola,
sto Oplenaca.
Ali taj straha
brzo iščeze.
Sad krug za krugom
veze li veze.
I što se točak
brze okreće,
baka sve više
trepti od sreće.
Leti i misli
da svi njoj kliču
pa zaboravlja
na svog čiču.
"Što mi
je lepo
kad zažmurim…
Reko je: Idi,
ali požuri.
Uh, neće, valjda,
lančina pući
Požuri, veli,
idemo kući.
Kakvoj kući,
neka, neka…
Kad mi je ovako
lepo, nek čeka.
Ceo mi život
prože kod koza.
Neka mi se jednom
duša navoza.
Letim isto
ko bubamara…
Neću da silazim
dok imam para"
Zveče dukati
i šušti svila
Bruji svet oko
ringišpila.
Plamte trobojke,
grme trubači.
Kliću u zraku
srećni letači.
Neki čičica
krakat ko roda
probi se kroz
obruč naroda.
Zakloni oči
od sunca kapom,
pa baku s torbom
raspali štapom:
- Ja te tri sata
čekam kod kola
a ti mi jašeš
tog đavola
Popucaše
trube od pleha
i zaceni se
narod od smeha.
Baka se izbeči:
"Joj, stoj
Moj Stevo
Spasavaj, sveta
Paraskevo"
Rasrđen čičica
psuje i preti
i udara je
kad god proleti.
- Ožari, stari
- Al' čiša četka
- Zvizni ga torbom
po glavi, tetka
Popucaše baki
trpila:
"Zar sam te zato
prala, krpila."
Pa ciknu: - Stevo,
nesrećo jedna
Baci tu motku,
narod te gleda
Onog mi sunca
i ovog zraka:
čim siđem - idem
na razvod braka.
- Ohooo Z'ustavi
- Teraj još malo
- Raspali, čile
- Dosta, budalo
Sve živo kao
da dobi krila
zgrte se oko
ringišpila…
Briše vetar preko
njiva
pokisoše suncokreti.
Šta se ovo sa
mnom zbiva
kuda ovo vreme leti?
Do juče sam jeo
med i
džambasio svoga ata
a danas mi jedan
bledi
nevaljalko kaže - tata
Posmatram to
lice, slično
mom licu, i pege brojim
pa mi nešto neobično
ko da sam pred sobom stojim.
Rekoše mi: Rasti,
rasti
od klikera do dilbera
A ko je sad taj
vižljasti
klinac što me gleda s cera?
Do juče sam skako
s panja
u rečicu brzotoku
a danas već moj
Sin sanja
vodenicu na potoku.
Družimo se mi
već dugo
prikrivamo svoje tajne
i krademo jedan
drugom
snove nežne i beskrajne.
Rekoše mi: Rasti,
rasti
da dohvatiš divna čuda
Ko je sad taj
vragolasti
dečak sto me gleda s duda?
Do juče sam igro
uje
i bio lak kao lasta.
Danas moj Sin
zadirkuje
devojčurke oko plasta.
Jedan drugog
pogledamo
zavidljivi oba malo
kao da se ogledamo
nad vilinskim ogledalom.
Rekoše mi: Rasti,
rasti
dočepaj se snage muške
Ko je sad taj
crnpurasti
momčić što me gleda s kruške?
Do juče sam bio
momak
dizo kule u oblaku.
Danas moj Sin
diže oblak
prašinčine po sokaku.
Zar porastoh
ovoliki
strah me već pred sobom hvata
da bi me taj
bledoliki
deran drsko zvao - tata
Koškamo se, mada
znamo
reči nežne kao trave
i potajno potkradamo
jedan drugom snove plave.
Da l' još nekom
noćas ovo zlato smeta?
Ova susnežica nebeskih trešanja?
Noć je otvorena na sve strane sveta.
Za snove; a mene, znam niko ne sanja.
San je bio moj
hod, moj korak i senka
mnogo sam se nevičan u svoj san uzdao,
prokock'o sam pesmu k'o konja Zelenka
koga nikad niko nije zauzdao.
Pa neka mi ruku
lizne bar taj verni
pas meseca što je sa mnom izranjao
iz oblaka berićetnih snohvatica, jer ni
ove noći niko nije me sanjao.
San je bio moj
hod, moj korak i senka
mnogo sam se nevičan u svoj san uzdao,
prokock'o sam srce k'o konja Zelenka
koga nikad niko nije zauzdao…
Brojim blede
plamičke ponoćnih petlova
i isprane kamičke po nebeskom dnu,
Ja, što svima otvarah vrata svojih snova
ne nađoh svoj kutak ni u čijem snu…
Ko nije
iz snova i vrtova
dok i krv bunca
gledao rađanje sunca
s prestola ljubavnih
klupa
ko ne ču
iz cerja u predvečerja
ona zvona svečana sa Dečana i Studenice
neka dođe u Gružu, da vidi lepu Ružu
Jagličić
kad se kupa
dok zrikavci umiru
u svetlucavom viru Banove vodenice!
(Ej, ona nema
ni prsluče, ni gaćice
pa mi se damari istegnu kao praćkice
i zavitlaju mi um i srce preko bostana
i paprike
na neko žarko ostrvce usred mora ili
Afrike
ej, pa kroz mene
kipte biserne pene
promiču urođenički splavovi i riču
prašumski lavovi!)
U doba
kad žarka zolja
razjuri krda preko brežuljaka i dolja
pojavljuje se, puna zvezdica mašte
dole na jugu polja, gde su njive i bašte
Otvara dugmiće
i pušta roj ptica i zvuk mirisa
kao crkvica zvona usred raja smiraja
pa izlazi iz mira haljine u nemir vode i granja
ko sunce iz ružičaste daljine svitanja.
Telo joj zvoni
ko medenice
Prskaju bedra ko lubenice
Krv šumi, poput zrele pšenice
Gori gora
s trista izvora
Oko nje: fazani i patlidžani
košare i bobošare
zapaljeni kotari i razvaljeni oltari
Divljaju vrbaci
pitomuju brzaci
i mleko kaplju dečaci i purenjaci
Pod njenom haljinom plavom
kao pod carskom zastavom
okupljaju se
kosači i kovači
jahači i trubači
deljari i pomeljari, pastiri i oficiri
Zbog njene mene čoveku prskaju vene
a lice žene od tihe sete vene
Oko nje lete rakete
i padaju planete
i tvoj sjaj tamni
veliki sunčani svete
A ona
gordo se pljuska i ljuška
ko strasna, prekrasna lađa
kao da se na ovoj kugli bas ništa drugo
ne događa!
Ko ne zna
šta je to Gruža
u doba srčanih ruža
nek dođe, naoružan, u vrtić rečnog puža
da vidi zvezdu
sa krunom od pšenice
u tom prozračnom gnezdu kod Banove
vodenice
I tad će shvatiti žar
tugom platiti dar
i dugo patiti čar tih pitomih dolina
što mirišu, iz duše, na kiše i na suše
na slavlje mlina i vina
i krvnih violina!
Brdo
do neba
i do
ko raka
gde može i voćka
i klas
i pčela.
Tri brata hrasta
tri stoletnjaka
stoje na južnoj kapiji sela.
Svi smo ovde
pomalo rod
po suncu
što nas sve isto peče
po strahu
s kojim čekamo plod
po reci
što nam kroz žile teče.
I svi drukčiji.
Ali baš zato
sudbina nam je uglavnom ista
Ma kolko budni bućkali blato
u snu su nam nebesa čista.
Slavni po pesmi, po psovci sočnoj
i žednoj duši - toj živoj rani
Kuće su nam na istočnoj
a groblje na zapadnoj strani.
Bem ti svakog
cara s dinara
Tapije, menice i krštenice
Bem ti lik svetog mlinara
utisnut u svako zrno pšenice
Bem ti krv krvi
bem ti kost kosti
i so na sofri, bože me prosti!
Duvaju vetrovi
iz vučje kože
i raspiruju žarište klica
Pomozi, bože! Što čovek može
to ne može ni mrav ni ptica!
Pastorčad sudbe
i deca dece
još od malena primamo mandat
čuvara ognjišta što večno tinja
U sedmoj godini vrtimo pece
i život nam je ravan ko Banat
nad kojim zlatna kiša rominja
U dvanaestoj pečemo zanat
kod belih udovica i bescvetnica.
U petnastoj slavu slavimo
Slavu slavimo, decu pravimo
Pravimo sinove
kceri rađamo
i ne od čega ne zaziremo
Rođenog brata kamom gađamo
i prva brda naziremo.
Vino pijemo,
tugu krijemo
u tuđoj duplji gnezdo svijemo.
Godine lete i zvezde prete
zemlji što od nas čini robove
Od dvadesete do tridesete
kopamo rovove i grobove
S đavolom ortačimo
i konačimo
pod vedrim nebom
tom večnom kruškom
Uveče ženu opkoračimo
u zoru ispadne vojnik s puškom!
U tridesetoj
već smo starci
mrki i sneni u svojoj seni
i senci očeva i sinova
Zemlju rijemo, nebo brijemo
brčiće štrucamo, uvis pucamo
s mene na uštap žene tucamo
pred crkvom klečimo i cevčimo
rakiju kojom rane lećimo
nad kucnim pragom nadneseni
ko prerodila loza vinova.
U četrdesetoj brke čupkamo
i unučiće što nam se penju
po grbačama nežno cupkamo
i pričamo im o ordenju
o tom jedinom blagu što zveći
u buđavim buđelarima naših reči
ko nevažeći stari stoparci.
U pedesetoj brke
sučemo
brke sučemo, žene tučemo
poneku ručkonošu nazor svučemo
u kukuruzu… i krv vučemo
uz brda sve veća i tvrđa
po kojima se već hvata rđa.
U šezdesetoj,
podmlađeni
vijamo ženskarinje ko divojarci
I zaluđeni tim poznim lovom
zaboravimo nebo nad glavom
zaboravimo munju nad krovom
i zemlju obraslu suncem i travom.
Zasladimo nekom
mladicom
gorki vek što nam opet omili
ko predvečerje pod sadnicom
koju smo sami nakalemili.
Potom počinje
druga i duga
starost ko šetnja kroz bivši vrt
Mesto slavuja zivka nas vuga
i smrt nam nanjuši trag kao hrt.
Primetiš: laste se vraćaju s juga
a svud u tebi još veje sneg
Dodirneš srp i ručice pluga
i ljosneš o zemlju ko šupalj teg.
Negde na bregu
skoči čvoruga
i beleg strašne zemljine kraste
nad kojom dan-dva rominja tuga
pa na posletku i to zaraste.
I dok se u nama
mrak gusne - vedra
zemlja ko krava na suncu drema
i blješte stabla ko ženska bedra
među kojima nas više nema.
Pa zini jednom,
gladna ledino
Život će i posle nas neko tkati
I naša krv će biti to vino
kojim će kolače prelivati
Od svih čekanja, smrt je jedino
što ćemo sigurno dočekati!
To nije kraj,
već beskraj gde stižeš
pokapan voskom i verolomstvom
Pakao i raj su tu mnogo bliže
grob bez potomstva i grob s potomstvom.
Kad ih izveze
dostojno ime
i oči zaliju koren slovima
i krstače se sirove prime
i rode ko trešnje po bregovima!
Ko će, i čime,
da plati tolike Dečje Suze
Strah, Nesanicu i Radost odletelu u nepovrat
Ko će Deci da vrati sve ono što im uze
ovo zlo, stalo svo u kratku reč - rat?
Plači, Voljena
Zemljo, oljagana i sama
Suze su Tvoje davno ušle u Pesmarice
Još nisi sve Dečje Kosti ni povadila iz jama
a već ti opet bacaju Decu u jame bezdanice.
Vi što nam rušite
Crkve, kućerke i palate
ratnici fanatici, ljudomrsci i suncožderi
za koga Novi život i Novi Svet stvarate
kad Deca beže od vas u šume, među zveri?
Plači, Voljena
Zemljo, Suzama Mališana
što uče školu u vučjim i lisičijim jamama
Očevi i Majke im se gledaju preko nišana
a Stričevi i Ujaci na njih palacaju kamama.
Neka se skamene
pogledi i nišani uprti
u Dečja Srca, u Bele Ptice nad rovovima
Kakav to Život može da nikne iz Dečje Smrti
Kome će svanuti dan na Dečjim Grobovima?
Nijedna Zastava
na ovom trulom svetu
makar od same svile i kadive satkana
ne zaslužuje da se zavijori na vetru
ako je i Dečjom Krvlju pokapana.
Plači, Voljena
Zemljo, u čeljustima ale
(neka Te bar u Suzama što više bude)
sve dok se sva tri Boga na Tebe ne sažale
i ne preseku pomor bačen meć pse i ljude.
Pogledaj svoju
Decu sa staračkim licima
Mladiće na štakama što uče prve korake
Uvelu Novorođenčad u invalidskim kolicima
Bezimene Grobove, Raspamećene Majke
i Starce beskućnike u tuđim šljivicima
što zure u Nebo, nalik na ugašene ugarke.
Plači, Voljena
Zemljo, i Suzama osvetli
Svoje Srce što kuca u svakoj našoj želji
Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
najslanije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji!
(1992)
* Naslov sam
uzeo iz jedne stare knjige,
reči od naroda, suze od dece, a tuga je moja.
Erićev zapis ispod teksta:
"Ako pjesma ne može da zaustavi rat,
neka bude bar svijeća, da ne plačemo
i ne umiremo u mraku."
Jovica Telebah,
Srpski ratnik iz Republike Srpske