| Pesma za mene, pesma za tebe | |
| Umiranje ljubavi | |
| Slovo o ljubavi | |
| U ropstvu | |
| Sreća | |
| Dodir | |
| Sudba | |
| Pokošena trava | |
| Po rastanku | |
| Dušu mi pokloni | |
| Nejasna pesma | |
| Tražim pomilovanje | |
| Krvava bajka |
Bliži se, bliži,
leto;
U duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
U zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
Koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
U bulkama crvenim.
Mirišu livade bujne
I polja i šumarci.
Koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna.
Zlatna mu svetluca kosa
Rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
Kad ih u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Da mi je da ne
umrem u tuđini
Lepe su sve bukove u zemlji ceste,
Livada svaka lepa je mlada,
I sve reke nepoznate,
Svi vrhovi što se suncem zlate,
Sve i gde nije i gde jeste
Pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
I sa koga smo cedili vina,
Zemlja koju smo pili i jeli,
Cija na ognju palili drveta,
Gde smo sahranili oca i sina,
Kao da je sva grob pradedovska,
Krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
U taj kraj gde biljka svaka,
Gde bubica svaka bolno me dira
Kao žbun sto na bratovom grobu cveta,
Kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
Koja nam je kao srce rođeno jasna
I tajanstvenija od svemira,
Hteo bih da mi grobom bude.
Noćas me u snu
tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.
I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta -
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh -
Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.
Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.
Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.
Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trnutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dušu mi, dušu pokloni,
od iskoni u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.
Ja sam žena i
ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.
Htela bih da
se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.
Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.
Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.
Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.
O daj mi svojih
suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.
Bilo je to u
nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni,
isti su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani,
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u
nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
A pedeset i pet
minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đackoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.
Misli su im bile pune
istih brojki
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih
snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u
nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dečaka redova
celi
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje posli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.
Svu večer na
pustom bregu
Neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
Da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
Svu večer gleda
U naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko,
Neće me umoriti hod,
Breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
Taj čovek ili bor
Što svu večer blizu groma
Stoji i gleda u nas dvor.
Vidiš li oblak
crn,
Ogroman, zlokoban brod
Nad njim plovi
I smrt nosi?
O, majko, idi,
Ti ga bar zovi
Neka se skloni u naš dom
Taj čovek ili bor
Što svu večer stoji i gleda
U naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu
on je sam
Kao dete kad ruke skrsti
Nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
Meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
Tako je potmuo
I zao oblak
Što vitla nad njim.
Hvala ti za ovaj
čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.
Sići treba na livade i put,
gde tišina leči bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.
Jer večno je
samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni.
i, ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su polazni
lepote časovi,
Što sa radošću
bol dolazi,
Što sa zaboravom se ne može boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
Čuj, reći ću
ti svoju tajnu:
Ne ostavljaj me nikad samu
Kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
Duboke i meke
Oči neke
Sasvim obične.
Može mi se učiniti
Da tonem u zvuke,
Pa ću ruke
Svakom pružiti.
Može mi se učiniti
Lepo i lako
Voleti kratko
Za jedan dan.
Ili mogu kom
reći u tome
Času čudesno sjajnu
Predragu mi tajnu
Koliko te volim.
O, ne ostavljaj
me nikad samu
Kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
Ponovo sve moje suze teku
Kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se
crn leptir jedan
Po teškoj vodi krilom šara
Što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se
negde kroz tamu
Neko peva i gorkim cvetom
U neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
Nikad samu,
Kad neko svira.
Potrebno mi je
mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je
mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reći:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi
dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
I
Reci mi sad, kada već prošlo je sve:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reči tvojih kad duša ne strepi -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad,
kada me ne voliš više;
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dani koji nekad biše
duša ti samo, kad me vidiš, seća -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam više
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reći mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.
Spokojni bili
su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
beše drag,
pa iza svega što si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.
Sad srce moje
bije tiše:
već manje volim, a znam više
nego pre;
već sad mi ne bi reći mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.
I kad bi danas
prišao meni
i hteo reći davno rečeni'
buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko:
da sve što si mi ikada rek'o,
bila je laž.
Poznala sam te
kad sneg se topi
topi, i duva vetar mlak
blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah
stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ćeš biti mi drag
drag u životu celom.
Poznala sam te
u zvonak dan
dan pijan, svež i mek.
činja mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah
stopa ti trag
trag na snegu belom
i znadoh da ćeš biti mi drag
drag u životu celom.
Poznala sam te
kad kopni led
led, dok se budi proletnji dah kad
dan je čas rumen, čas setan,
bled, kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah
stopa ti trag,
trag po snegu belom
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Osećam večeras,
dok posmatram laste
I pupoljke rane,
Kako srce moje polagano raste
K'o vidik u lepe, nasmejane dane;
Kako s mladim
biljem postaje sve veće
I lako k'o krilo,
I kako mu celo jedno nebo sreće
I pakao bola ne bi dosta bilo;
Kako čezne za
svim što bi život mog'o
Lepog da mu dade,
I da mu ničega ne bi bilo mnogo:
Tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad
sve je bilo šala
Moga srca vrela;
Da još nikom nisam ljubav svoju dala
Koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni
cela nežna plima
Reči nerečeni',
Da bih srce mogla poklanjati svima
I da opet mnogo ostane ga meni.
Ne, nemoj mi
prići! Hoću izdaleka
Da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi
prići! Ima više draži
Ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi
prići! Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
Izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!
Plašim se kad
pomislim
Da će doći poslednja nedelja
Našeg drugovanja.
Znam biće proleće i sunca žar,
I s bolom ostavićemo na dar
Jedno drugom slatka drugovanja.
Znam, cvetaće rumeno dani
Poslednje nedelje našeg drugovanja.
Mirno ćemo se pozdraviti
A nikada nećemo ozdraviti
Od čudesnog tugovanja.
Sto dana tih da ugledamo
Ptica srebrnih krila
I šumu u suncu celu
Što tada baš da nam oči sretnu
Onu krunicu cvetnu
Radosnu i belu, belu.
Ne merim više
vreme na sate,
Ni po sunčevom vrelom hodu;
Dan mi je kad njegove se oči vrate
I noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću
smehom, ni time
Da li je čežnja moja od njegove jača;
Sreća je meni kad bolno ćutim s njime
I kada nam srca biju ritmom plaća.
Nije mi žao što
će života vode
Odneti i moje grane zelene;
Sad neka mladost i sve neka ode:
On je zadivljen stao kraj mene.
Srbija je velika
tajna:
ne zna dan šta noć kuva,
niti noć šta zora rađa,
ne zna grm šta susedni grm sanja
niti ptica šta se događa
između granja.
Ne zna gušter
šta puzi ispod kamenja,
niti kukuruza struk sluti
šta se u susednoj njivi sprema.
Svakoga časa sve se menja,
nijednog kuta ni lista nema
da nije tajna.
Ko zna šta krije
u sebi
i ta nevina rosa sjajna:
ti seljački poslovni krici
što se s brda na brdo čuju
zaveru možda kuju.
Ko će u toj zemlji
kada
znati šta i devojka mlada
u nedrima netaknutim nosi;
kakvu tešku tajnu
u rukama svojim drži dete;
i starica pogrbljena svaka
do kakve se uputila mete.
U toj zemlji
i vetri,
i mirisi, potoci i reke,
i crkvena zvona
potajno pronose vesti,
na prvom zavijutku,
gde suma počinje ona,
ko zna šta možeš sresti.
U toj zemlji
ni zečjoj stopi
neprijatelj verovati ne sme,
ni tragu konjskih kopita.
Dogovori su možda tajni
i žetelačke pesme
i udari šumskih sekira
i uspavanka uz kolevku skrita.
Ako se volite
ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se neęes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.
Kroz noć i vlagu
divlje se guske
sele
i bolno kriču.
Moram da mutnu,
neku,
napišem priču:
kako odnose one
sa sobom
na svojim belim krilima
iz moje duše,
drago meni,
nešto,
a ne znam kuda,
i ne znam šta.
To što nismo
više volšebnici,
Što ne razumemo šta šapuće granje,
Što priroda govori sa nama
Kao i s drugim svetom,
Što nismo bliski više
Sa kamenom i cvetom -
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što nam zvezde
opet
Kao i drugima sjaje,
Što se misli vraćaju u trezno stanje,
I kule se oblaka kvare,
Što sve dobija obične oblike stare -
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što jasno
vidimo sve stvari,
Proleće što nam ne stavlja na čelo,
Što život svetlu oljušticu svlači,
I snovi svakog jutra što se smanje,
Što se sve na malu ljudsku meru svelo -
Ljubavi znači tiho umiranje.
Tražim pomilovanje
za sebra
što niče i umire kao trava
u zaborav iz zaborava,
za trideset kučica njegovog krompira,
za usukano kukuruza stabaoce,
za dim nad krovom,
za ono gde je, sledeći oče,
pogrešio delom i slovom.
Za sebra uvek
verna životu,
za sebra koji sunce voli.
Ako život izda i seva,
i gušteri, sunca uživaci,
i pesnikinja mirisa, zova,
za sebra,
sebar izdati neće,
za sebra koji u povodu
vodi po desetinu
sebara sinova.
Livada kraj reke
sanja.
Zrikavci tužno zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.
Jutros dođoše
neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pade bezbroj
ljupkih, šarenih, glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.
Svega devojka
jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli'
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka -
devojka zlatnog oka.
Sutra opet u
zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.
Tužno zrikavci
zriču,
čuje se do oblaka;
večera celog žale
zelen-konjici svoje
lepe viteze žale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.
U proleče, u
proleće kad vrbe zelene
I potok teče plavim nebom umiven,
U cvetovima kad mirišu magle;
U proleće, u proleće ruže uvele
Zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem
kad su mi se nagle,
Suđenice vile nisu umele
Od ludosti da mi ga spasu.
U proleće, u proleće ja zavoleh
Senke u nečijem glasu.
U proleće, u
proleće, tako je sudjeno,
Srcu mom uvek će ljudi da se čude
I žeđi mi niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
U proleće, jer će patiti.
Oko mene nekad
je morao
ZELENI sumrak biti
i mirisati smreka.
I kao da je jastreb ili orao
spuštao se u moju blizinu
kad zvezde u vodu kanu.
I možda je golubica meka
jedno jutro mrtva osvanula
na mom ZELENOM dlanu.
Zvezde su gledale
u moj dom
i mesečinu pio
s vodenog cveća jelen.
A jednom, kad minu oluja ili grom
breza se u mojoj blizini
zagrli granje i prosu.
I čini mi se da potok ZELEN
proleća jednog ostavi
na mome krilu rosu.
I kao da je još
onda,
svoj večni pevajući smer,
zastao začuđen kraj mene
čovek ili zmaj,
šumski bog ili zver,
a oči kao proleće ZELENE
i gorke kao pelen
žeđ kobna beše obojila,
i kao da se i to zbilo
u suton ZELEN,
kad šume silaze na pojila.
Vozimo se. Pokraj
puta
Razasuta
Sela leže.
Ko potoci posle bure
Konji jure, lete, beže.
Vrh potoka i šipraga
Topla, blaga
Večer pada.
Vozimo se. Sanja cveće;
Miris sleće
Sa livada.
Gle, seoske kuće bele
Kao strele
Tek prolete.
Pored puta stabla vita,
Šiblje, žita,
Lete, lete.
Gle, počinju i svetlaci,
Lete znaci,
Da se pale,
I iz magle trepte sive
Kao žive
Zvezde male.
Po beskrajno nežnom,
Mekom i dalekom
Nebu plavu
Nasmejani mesec bludi,
Što na ljudi
Liči glavu.
Vozimo se. Pokraj puta
Razasuta,
Sela leže
Ko potoci posle bure konji jure,
Lete, beže.
Nekad smo svi
znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdanjih junaka.
Ne mogu da poznam
narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.
Na leđima kao
da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled oholih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.
Još danas smo
zajedno,
pa ko zna kad više,
otići ćeš daleko.
Počeće nemilo i prazno
da se muti svitanje.
Boleće me ljudi
hitanje kroz romorenje magle,
i noćni razgovor ptica
kojima ne znam imena.
Znam, plakaću sa rodene tuge
kad umre u jesen
kakva bledolika žena.
Još danas smo
zajedno,
pa ko zna više,
otići ćeš daleko.
A ja ti ne reko' šta meni biće tvoje tople priče,
ni tvoje utehe blage:
kako ćemo od drage do drage zvezde
provoditi večnost u radosnom lutanju;
a plakati kad budemo hteli,
kako ćemo u tihom ćutanju
zagledati se u daleku,
tužnu zemlju gde smo se prvi put sreli.