| Plač
za majčicu našu dragu Aleksiju Leku Simeunović |
|
| Otvorio si prozor | |
| Osećanje budućnosti | |
| Ringišpil |
Kakve su njene
namere,
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?
Ima li, Ana,
stvarnog razloga
da tako lepo spava?
Priznajem Pesnika,
al, znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.
Kad ana plače!
(o ne lažem vas)
to je lepše
od voća!
Od kiše!
Od... rakova na žaru!
Od... čega god hoćete!
Od ptice u galopu!
pa nisam ja valjda vica radi
prokockao celu evropu!
A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
najvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana, zapalio bih i svoje kosti.
Kad lađu crta!
Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!
Kad je moja desna
ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!
Sećanje na Nepojmljivog
Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!
Pa kad se vokali
spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!
Ja mogu na njenoj
usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram dunav,
il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog Ane.
Kakve su njene
namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava -
ima li Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?
I cvetovi i puževi
i englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj, naj, naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.
Ona to izvodi
kao da se igra!
A mani izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!
Tada nastaje
mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana, naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I dddok je tttako
ooo opasnu
ddddržim u zzzz zagrljaju
rrrreči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!
Kakve su njene
namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava!?
Njihove su noći
surove i dolge
jao
gde su sada burlaci sa Volge
U Serbiji sebri
svuda
ista tuga
istorijo strašna
bolna i preduga
Proleće je opet!
Kiša poljubaca!
Ljubeći me ljubiš budućeg
mrtvaca.
O reci mi reci
Da li si u stanju
Da zamisliš moju
Glavu ko lobanju?
U pustome polju
Prazno
I duboko
I mrava što živi gde je
Bilo oko…
I poljskoga miša
Što potajno
Želi
Da istera mrava
Pa da se useli…
I pčelu!
Što sleti
Kada vetar duva
Na cvet što je niko
Iz bivšega uva!
Budućnosti strašna
Sudbo nevesela
Kad bih bar mogao
Da budem ta pčela...
Kad gori čovek
Ceo svet se
Greje -
Kad izgori
Čovek
Tad
Pepeo sve je.
Sve je već led.
I misao o ledu kao transcedenci.
I kadionica na grobu, i tamnjan, i venci.
I zeba (ozebla),
sletela na krst, sledila se u trenu:
prhnula, jednostavno, u svoju ptičju vaseljenu.
I sećanje na
tebe, sledilo se:
postalo malo, malecko, manje od kapi rose.
I daždev, onaj
naš, sa strašnim piskom, sledio se.
Sledile se pčele, stršljen hrabri, ose.
I naša bela kuća
pred kojom krava pase.
I zvezda Danica iznad naše kuće sledila se.
Sleđen je vinograd,
vino, u vinu zapečaćeni snovi.
I poezija je leda dopanula. I psalmi Davidovi.
Misao moja neporecivo
mi ne da
da vidim išta drugo osim sveopšteg leda.
Tvorče, luđačka
silo, genijalna euforijo!
I ti si led. I led je sve što si stvorio.
Zaboravu dželatu
padoše šaka
subote moje lepe
umivene neumivene
petkovi moji namršteni
svi moji dani
kad sme da se umre a ne sme da se plače
stooki staklenac vremena
poluludog polulud
gle
ovog mi trena pršte u paramparče
još danas u mojoj
samoći gostuje poneka reč
ringišpil razroki igrač u svemir gradove mami
vrte se livade planine stogovi slame
vrte se pozorišta klanice prenoćišta
vozika prosjak dobročinstva dobrih ljudi
o jedan starac izveo moć svoju da se probudi
POZOR LjUDI
gle
u vazduh se žena sprema
bože ima li te pokaži se sad
učini da bezuspešno bude
navlačenje haljine na kolena
u vazduhu se
izvija vidra moje samoće
za sunce suncu bliža
lepota mora da odleti
brodom srcem čime god hoće
hvatam za grlo belog praznila
o lepojka se visoko uznela
nije me spazila!
Zemljani!
Još danas dok ova putasta nedelja cveta
gostuje naša vatra u vašem zelenom ledu
ustaće mrtvi u podne da love jagnje leta
pa da ga u svoju tišinu odvedu:
mukom će svojim da ga zakolju
na žaru života da ga ispeku
oni tamo
najzad će da ga pojedu!
Neko uzleće sam
neko ima svoju grlicu
neko zvezdari ljubavno pismo neko sećanje
neko se ne vozi jer mu se ne vozi
neko se ne vozi jer kosti mir mu ištu
neko se ne vozi jer nema para
neko pak više voli slatkiše
tek:
roditelji mladunčad
pogubiše
žene muževe
ljušture puževe
dan sunce mesec klupe u parku
pop mantiju
milicioner anarhiju
vrata izgubiše kvaku
Još danas još danas još danas
ko se vrti ne boji se smrti!
Sudice nam buduci
ljudi.
Kao što pravi sin oca voleti ne sme.
Vec vidim sudiju, nasmešen, pravicno sudi,
bez milosti našu javu, naše pesme.
Loveci nove magnete
i rude
sudice svetlosti kroz koju hodimo.
Divni naslednici, strogo ce da sude -
osudice nas da se ponovo rodimo.
***
Sad više nema
tame u koju nisam sišao po
svoje zlato.
Nag i siromašan padam u provaliju.
Sve poznato i drago trampih za nepoznato
unapred slaveci svoju pogibiju.
Zidaru je lako:
kad mu je teško kuce zida.
Lekaru je lakše: kad je bolestan ljude leci.
Meni je najteže ljubavi moja cista -
mene u jatima napuštaju reci.
Otvorio si prozor
I seljanka koja prolazi
Smeši ti se
Dah blaženstva
Kao posle teške bolesti
Kao kotarica šumskih jagoda
Osvaja te
Samo onaj koji
zemlju obdelava
Koji se razume u semena
Krilo vecne tajne
Dodirnuo je
Koji poznaje
govor kiše
Koji zamuckuje kad govori
Sad u grobu leži
majčica naša draga Aleksija Leka Simeunović
Sa starim Kinezima, Grcima, Srbima, Turcima i Ciganima.
Izmirena sa velikim Zločincima, Filosofima i Pesnicima,
koji su, svako na svojoj lomači, stvarali ovaj svet.
Lažni bi pesnici
sa mnogo metafora opevali njenu
preblagu smrt.
A to je bilo jednostavno kao velika poezija.
Ona je umrla kao da se kod Filipa Vidovitog školovala:
sklopila je oči i sama skrstila ruke svoje blage na grudima.
Iznad njenog
Lica kao iznad Tajne,
sinovi, davno izginuli, nevidljivi, plaču.
Druge u crnini sa porukama svojima, gore.
Sestre lepe, starci, deca, braća iz daleka.
O ništa nije
neshvatljivo kao život.
I smrt u ružama u svetlosti jutarnjoj.
Umrla je majčica, naš vidar i naša intimna pravda.
Ne, ne pristajemo da se nestaje zauvek!
Lako je otkriti
vatru u pepelu -
JA PRVI OTKRIH DA CVET MRZI PČELU!
Ja sam pomoću
tajnih elektroda
Prvi ustanovio o čemu razmišlja voda!
O ČEMU SIJA SUNCE
- to svi zemljoradnici znaju:
JA SAM PRONAŠAO KRAJ U BESKRAJU!
JA SAM SAZNAO
JEDNOG DAVNOG MAJA,
DA BESKRAJ BOLUJE OD KRAJA!
I više od toga:
ja sam uz šolju čaja,
otkrio da kraj pati od beskraja!
Prijatelj, divan,
iz ponornog čela,
prosipa zvezde na banatska sela!
I više od toga:
JA SAM U BANATU
SVOJU LUDU GLAVU NAŠAO U BLATU.