EPIGRAM

Nejako bijah dijete, a ona lijepa, zrela.
Dozivala me smiješkom i na se bi me sjela.
Dok stajah joj na krilu, čedna mi ruka mala
Njenu je kosu, lice i grudi milovala.
A kadšto njena ruka, iz koje ljupkost zbori,
Tu nesmotrenost dječju pravila se da kori.
Kad kraj sebe je dragane imala, smetene,
Mazila je još više ta divna žena mene.
Ah, koliko li puta (ta što znaš u toj dobi?)
Moje lice od njenih usana cjelov dobi!
A zavidni pastiri govorili su meni:
"Sretno dijete! Koliki cjelovi izgubljeni!"