Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domogo besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taći usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar hranili su mene,
najslade božanstvo tad sam uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja,
ljestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.