VINOGRAD

 

Na stolu je bila korpa srednje veličine sa vrlo ukusno raspoređenim voćem. Dve banane, limun, jedna jabuka, šljive… ali domaćin je bio najviše ponosan na krupan grozd crnog "Hamburga” za koji je on kategorično tvrdio da je rodio usred vreže "bele tele", kako se nazivala jedna od vrsta belog grožđa koja je uspevala u njegovom kraju. I tada je počelo kolektivno ismejavanje, omiljeni sport ovog podneblja. Komšije su ga zapitkivale da nisu slučajno i te dve banane ubrane na šljivi ili, u najmanju ruku, da nije to neka specijalna vrsta muških banana, "bananci koji rodevaju samo u tvojoj avliji, i nigde više u svetu”. Tražili su mu "mustru", molili ga da im okreše vinograd, ili bar da prođe kroz njega, zakerali su, smišljali i izmišljali, cvileli, prenemagali se. A mogao je dobri starina ništa da im ne kaže, mogao je da ćuti, mogao je… ali nije. Uostalom, zašto da im ne kaže? Zaslužili su da znaju, a to što ne veruju - njihov problem. Živimo u doba nevere i neverstava, a svi ovi, u principu dobri ljudi, čak i da su sedeli ispod vreže i gledali kako "Hamburg" raste gde mu nije mesto, opet bi sve udarili na sprdnju, jer… što ne ide, ne ide, pa neka je i stoput tako. Ja sam mu jedini verovao, a čestiti starina je video iskrenost u mojim očima. On nije znao da čita knjige, ali znao je da čita ljude, i tu ga niko nije mogao nadmašiti. Nisam ga ispitivao kako je to postigao, nisam mu se rugao, samo sam jeo zrnevlje, i terao pčele koje su nas opsedale. Ćutao sam.

– Vidiš, sinko… - započeo je - i u Nemačkoj postoji grad koji se isto zove kao i ovaj grozd. Hamburg. A ovi naši majmuni što se klibere, radije bi čistili govna u tom Hamburgu, neg’ što bi okopavali vinograd ovde, na svome. Tamo su ih nekada prisiljavali da rade, sad idu dobrovoljno. Zapamti sinko… - ovo mi je poslednje naglasio - …govno je govno, a grožđe je grožđe, i u tuđini i kod kuće. Ali čovek nije svuda čovek, zapamti.

Od tada ga nikada više nisam video živog. Umesto cveća na grob sam mu položio mali grozd crnog grožđa. Setih se njegovih reči: “čovek nije svuda čovek…”, ali može ostati čovek i kad ga više nema. Ko kaže da ga nema? Ima ga u mom srcu… i u svakom zrnu mog vinograda. Njegovog vinograda, kojeg mi je ostavio u nesleđe. I reči za pamćenje.