Tuberkoloza i psiha

Ne izgleda u duhu medicine (koja se bavi problemima presadivanja organa, trazenja uzroka i lecenja raka, ili produzenog covekovog boravljenja u vanzemaljskim uslovima) da ponovo govori o jednoj staroj, vec takoreci zaboravljenoj bolesti, koja je bila strah i trepet ranijih vekova, a za koju se, ne sasvim opravdano, misli da vise nije problem za lekare niti opasnost za drustvo. Iako su vec davno otkriveni i uzrocnik tuberkuloze (Koh, 1882) i lekovi protiv nje (streptomicin, 1944), jos je ostala zagonetna zanimljiva veza izmedu tuberkuloze kao infektivne, organske bolesti i coveka, odnosno covekove psihicke strukture kao nosioca ove bolesti. A upravo od ove slozene i ne uvek shvatljive veze umnogome zavisi ne samo trenutak razboljevanja od tuberkuloze vec tok, prognoza i lecenje ove bolesti. Pitanje koje psihosomaticari, psihoterapeuti i psihijatri danas postavljaju kada je rec o odnosu izmedu tuberkuloze i psihe glasi: da li je kod tuberkuloze pretezno rec o sekundarnim psihickim manifestacijama prouzrokovanim dugim tokom ove bolesti, ili ima dokaza da tuberkuloza pod izvesnim uslovima moze da bude prouzrokovana primarno psihogenim ciniocima?
Karakteristicno je, najpre, da nije bilo mnogo lekara u proslosti koji su poklonili vise naucne paznje odnosu izmedu tuberkuloze i licnosti tuberkuloznog bolesnika, uprkos upadljivim neuroticnim ili psihoticnim ispoljavanjima nekih bolesnika. Ono sto znamo o psihickim zbivanjima tuberkuloznih bolesnika ili rede, a znacajnije, o njihovom psihickom stanju pre i uoci izbijanja bolesti dugujemo vise talentovanim umetnicima i njihovim umetnickim ostvarenjima, nego lekarskim izvestajima.
Moramo priznati da pre pojavljivanja psihoanalize i savremene dinamicke psihologije jos nije bio otkriven, pa ni upotrebljavan "psihogeni recnik" medicinara i psihologa koji je danas postao kulturna tekovina vecine skolovanih ljudi. Sta bi, na primer, kazali i kako reagovali lekari proslog stoleca na jednu savremenu psihodinamicku formulaciju koja u tuberkulozi vidi "pojavu samorazaranja, samoubistva, koja dolazi do izrazaja u destruktivnom razboljevanju organa, pri cemu se, na primer, plucna tuberkuloza moze da poredi sa psihozom ili tzv. Organ-psihozom"? Tesko da bi se od nekadasnjih lekara koji su se bavili tuberkulozom mogla da izmami neka druga reakcija osim cudenja i sleganja ramenima.
Danas, medutim, upravo zahvaljujuci velikim otkricima u psihologiji i psihijatriji, neuporedivo vise znamo o tajnama ljudske psihe, pa i o odnosu ove psihe prema telu, telesnim zbivanjima i telesnim bolestima. Izmedu ostalih telesnih bolesti, kod kojih je odnos prema psihickom ciniocu u licnosti jedinstvenog covekovog bica bolje ispitan i shvacen poslednjih decenija (pri cemu je taj psihicki cinilac za jedan niz telesnih bolesti morao biti uzet kao dominantan) i kod tuberkuloze je bolje upoznata veza izmedu coveka i uzrocnika bolesti, pri cemu je laksi deo posla bio ranije obavljen, i to onaj koji se odnosi na sigurne pratece psihicke simptome u toku hronicnog tuberkuloznog oboljenja.
Hronicni tuberkulozni bolesnici (misli se u prvom redu na one sa plucnom tuberkulozom) u vecini pokazuju niz razlicitih dusevnih ispada i to od onih laksih, kao sto su cesto menjanje raspolozenja, zatim pojave straha i fobija, pa do tezih, psihoticnih kriza paranoidnog, depresivnog ili shizofrenog tipa. Vec ova razlicitost patoloskih psihickih ispoljavanja bolesnika ukazala je ispitivacima na vaznost tzv. premorbidnog faktora, tj. protegla je psiholosko ispitivanje bolesnikove licnosti na period kako neposredno pre izbijanja tuberkuloze tako i na mnogo raniji period u razvoju licnosti koji je dosezao sve do ranog detinjstva. Tek tada su pocele da se otkrivaju zanimljive veze koje su sve ubedljivije ukazivale na razna ostecenja licnosti davno pre izbijanja bolesti. Tako je poznati francuski psihoanaliticar Rakamje (R. S. Kasagseg) pokazao da u 90% slucajeva kod njegovih 150 tuberkuloznih pacijenata postoje rane smetnje afektivnog odnosa prema majci ili ocu. Najcesce su to bili poremeceni odnosi u porodici u kojoj je majka predstavljala dominantnu stranu, a otac popustljivu i slabu. Kada je i vecina drugih autora mogla da potvrdi Rakamijeove nalaze, postepeno je mogla biti prilicno uspesno rekonstruisana zivotna istorija i premorbidna licnost tuberkuloznih bolesnika. Ako pomalo i bude licila na semu ova od nekih naucnika predlozena psiholoska skica licnosti koja moze kasnije da oboli od tuberkuloze, neke opisane crte u karakteru kao i nacinu ispoljava ovih crta izgleda da su kod jednog veceg broja tuberkuloznih bolesnika zaista prisutne. Neravnomerno se identifikujuci u ranom detinjstvu sa dominantnom majkom i slabim ocem, ostajuci privrzen, sve jace vezan i sve vise mazen od majke kod ovakve licnosti razvijaju se crte pasivnost, nesamostalnosti i nesigurnosti; u odnosu na svoju okolinu ovakva licnost postaje upadljiva preteranim zahtevima, egocentricnoscu i naglasenim narcizmom, parazitarnim nacinom zivljenja, kao i disocijalnoscu koja se delom moze shvatiti i kao izraz smetnji agresivnih potreba u coveku. Ove potrebe, naime, zbog pojacanog straha i nesigurnosti u njegovog nosioca, u nemogucnosti da se normalno prazne prema spolja, okrecu se prema unutra, pojacavajuci nesvesnu sklonost prema samoostecivanju i samorazaranju, troseci se do iznemoglosti u preteranoj aktivnosti i zrtvovanju za druge. Iza altruistickog ponasanja, medutim, cesto se krije bes, neprijateljstvo i zelja za osvetom.
Nosilac ovakvih karakternih osobina, prema brojnom iskustvu istrazivaca, ima vrlo cesto znatne poteskoce u izboru partnera. Nalazeci se u jakoj neuroticnoj ambivalenciji izmedu straha da napusti majku i na taj nacin izgubi njenu briznost i ljubav, koju mu je na preteran nacin celog zivota ukazivala, i normalne zelje da otpocne zajednicki zivot sa voljenim partnerom (ciju spremnost na zrtvovanje jos nije dovoljno ispitao), ovakav covek moze prvi put da oboli od tuberkuloze, ili da mu se pogorsa vec gotovo zalecena tuberkuloza, upravo u trenutku veridbe, odnosno zakazanog vencanja.
Ako smo na ovaj nacin istakli znacaj premorbidne licnosti buduceg tuberkuloznog bolesnika, odnosno znacaj ranih osujecivanja u njegovoj porodici, ali i vaznost provokativnog momenta u trenutku izbijanja ili pogorsanja vec postojece tuberkuloze (naravno da ambivalencija u ljubavi nije jedini provokativni cinilac, mada je vrlo cest i to narocito kod zena), ne treba zanemariti ni ostale cinioce koji nisu direktno zavisni od psihe bolesnika. U ove cinioce ubrajamo nasledenu ili stecenu sklonost prema tuberkulozi, opste socijalne prilike u kojima bolesnik ili buduci bolesnik zivi, virulentnost bakterije koja izaziva bolest, kao i opste stanje uhranjenosti i prisutnosti imuniteta u odnosu na bolest.
U zakljucku mozemo reci da iako nismo mogli do kraja potvrdno da odgovorimo na ranije pitanje o mogucnosti primarno-psihogenog oboljevanja od plucne tuberkuloze (jer za ovakvo tvrdenje jos uvek nemamo dovoljno ubedljivih naucnih dokaza), mozemo sa dosta sigurnosti i verovatnoce ne samo rekonstruisati zivotnu istoriju i provokativne momente koji su odgovorni za nastupanje bolesti, vec i da tvrdimo da tok, prognoza i ishod lecenja tuberkuloze stoje u tesnoj vezi sa opstim psihickim stanjem bolesnika. Svima ftiziolozima je poznato koliko je zacudavajucih i neobjasnjivih pogorsanja ili poboljsanja nastupilo u kratkim razmacima vremena kod plucne tuberkuloze pod uticajem promena psihickog stanja bolesnika. Mozemo reci da nigde u medicini, osim mozda kod raka, nije psiha pruzala neobicnijih dokaza svoje moci nego sto je to slucaj kod tuberkuloze.
Treba, najzad, naglasiti da je u savremenom lecenju tuberkuloze, osim medikamenata i drugih oprobanih nacina, psihoterapija postala neophodna karika. Jer ako je tuberkuloza multikauzalna bolest, a ona to nesumnjivo jeste, onda i terapija mora biti takva.