Цртица је објављена у Политици, IV/1907, бр. 1415. Кочић ју је написао у истражном затвору, ишчекујући одлуку о правоснажности осуде изречене у октобру те године због објаве "Тежака" и других противдржавних текстова у Отаџбини. Испод текста је то и означено: Црна кућа у Бањој Луци.

___

Utorak
Nekoliko puta sijevnula je i bljesnula na suncu ostro i jezivo siljasta bajoneta povrh moje dobrosretne i umorne glave, dok me ne ugnase medu visoke i debele tavnicke zidove.
Iznenadno me i mucki uapsise, te za dugo nisam mogao razabrati sta se sa mnom dogada. Istom kad me bacise u polumracnu celiju i kad osjetih onaj ucmali tavnicki zadah, razabrah se i vidjeh gdje sam. Pakosno zveketanje debelih i teskih okova na robijasima i jednoliko odjekivanje potkovanih cipela oboruzanog vojnika, koji hodase gore i dolje po mracnom i kamenom hodniku ispred moje celije, podsjecase me tvrdo i uporno na izgubljenu slobodu.
Nastaje moje robovanje. Robovao sam savjesno i besprijekorno, bez zaljenja i roptanja na sudbinu. Bio sam raspolozen i zametao sam preko cijelog dana salu i maskaru sa apsenicima. Gotovo su me svi znali po cuvenju. Bilo ih je dosta koji su skoro napamet znali onu "Pjesmaricu od Davida Strpca“.
Robovao sam savjesno i besprijekorno, ali sam i cesto sa uzdahom i tugom pogledao kroz gvozdene sipke na brda i planine oko Banje Luke, koje se vec pocese zutijeti…
Najlaksi mi je dan u nedjelji bio utorak. To je pazarni dan. Toga dana tezaci moji sa gornjih krajeva zaustavljali su se pred Crnom kucom, ne bi li me ugledali. Cuo sam ja, oni su me zalili i strahovali za moj zivot, mozda vise nego ja sam. Njihov krupni i vrletni govor odjekivao je buntovnicki, dopiruci i do mene kroz gvozdene sipke. To su planinci moji, koji kazu da zene i kukavice sapcu. To su planinci moji i braca moja, koja silno vole i silno mrze. Znam ja njih. Medu njima sam se rodio i medu njima odrastao. Sloboda je njihova u eglenu golema; nema joj mjere. Masta je njihova uvijek uzbudena, i sto njima padne na um, to ce rijetko kome pasti.
Uvijek su se oni, rano ujutru, u gomilama zaustavljali pred Crnom kucom, i tu su se, okrenuti prema apsani, dugo razgovarali i krupno prepirali, kao da se oko sta svadaju. Oni se ni bogu ne umiju tiho i polako moliti.
– Ovaj je Svabo na veliko svoje zlo usto! – grmi iz gomile jedna vrletna i teska glasina. – Neka on slobodno zna da mu nece nikako valjati sto je naseg Petrica uapsio!
– Vala, pravo velis, Micane! – docekuje drugi. Sta on to u svojoj blentavoj basuni misli i kuda on to sumijera, kad se ovako zaobado, pa resti i apsi sve sto je, da recemo, nase vjere i zakona!…
– Na moju vjeru i dusu, braco, otrovace ga! – veli treci. – Ne mere, bolan, Svabo da gleda zive nase ucevnjake i skolnike. Ako cete me pitati, on se vise boji njiove ucevine nego puske, a vec Petriceve ucevine nema nadaleko. Svaki ti je on svapski marivetluk uvatio, i dolje u sudu vrlo mucno s njim eglendisu. On odma doceka: "Nije taj paligrap! Daj onaj drugi i po tome mi sudi i rasuduj!“
– Kurvali je nas Petric, ama eto ga mucki uapsise, pa boze da ziv izide iz onije zidina.
Tako oni dugo stoje, razgovaraju i vijecaju. Neki put prijede i podne, a oni jednako stoje, mlataju rukama i pogledaju na Crnu kucu, kao da bi je prozdrli. Jedna se gomila ukloni, a druga pristigne.
Kad mene ugledaju, skidaju nekako nespretno kape i jos se nespretnije klanjaju: ko, belcim, odaju cest, sto no reko pokojni Simeun Rudar.
Jednog utorka, preko visokih tavnickih zidina, prebacise jednu ceduljicu, privezanu uz kamen. Planinci moji javljaju: "Samo reci, pa ce se Banja Luka za tili cas zacrljenjeti od nasije salova i zabijeljeti od nasije gunjeva. Neka ne misli vrntavi Svabo – sta misli!“
Ja sam im otporucio da nista ne cine, jer mi je bilo zao da planincad ostaju bez otaca svojih.
Oni su se rastuzili zbog mog tavnovanja i spjevali su pjesmu, koja pocinje.
Stono cvili nasred Banje Luke,
Stono cvili jutrom i vecerom?
Il je utva, il je guja ljuta?
Nit je utva nit je guja ljuta,
Vec to cvili Kocic Petrasine,
Ako cvili, za nevolju mu je:
Crni suzanj s nasije planina.
Kauri ga mucki zarobise,
Preb'jele mu savezase ruke,
I u crnu otpratise kucu
Sa junakom Kondic Vasilijem.
U teske ga vrgose okove
I bacise na dno u tavnicu
Da tavnuje do sudnjega dana
Brez osude i sudije svake.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Tako su me planinci moji svakog utorka pohodili, pjevali i tugovali za mnom, a ja sam savjesno i besprijekorno robovao…