Објављена такође у Политици, двије године касније VI/1909, бр. 2134, са сјећањем на исти затвор и исто вријеме, иако испод текста стоји: Бања Лука, 1909.

___

S dana na dan sve se vise, a zivlje osjecao ledeni zadah jesenskog vremena. Vazduh je udarao na vlagu, i studenije i ostrije sumio kroz uske prozorcice na celijama Crne kuce. I nebo nije vise cisto i svijetlo ni zasiceno vrelim i oporim dahom suncane zege, i ono se nesto smirilo i namrstilo kao da ce od ljutine proplakati zlobnim i pakosnim suzama.
Zlovoljan i umoran, popeo sam se bio na jednu apsenicku klupicu i naslonio na otvor zamazanog prozorcica da kroz ledene i gvozdene sipke udahnem malo osvjezavnog vazduha sto obilno strujase sa nasih mrkih i natmurenih planina iznad Banje Luke.
Razgledao sam tako i razmisljao.
Basce i njive oko Crne kuce gole su vec i prazne; na vockama polomljene grane sa opaljenim i sasusenim liscem, bez roda i ploda, sa bolnim i tuznim izgledom. Po putovima i prolazima zuti se satrvena slama i krupno, rasuto zrnevlje, a nepokosena kukuruzovina povija se pod studenim vjetrom, katkad zasusti i kao da priguseno zacvili.
Razgledajuci i razmisljajuci tako, osluskivao sam sa zastalim dahom kako sve kroz uzburkano i uznemireno vrijeme drhce i sluti ranu jesen.
Vec se i ptice selice spremaju na put, i njihov piskavi cvrkut zalobitno se razlijeze oko Crne kuce. Neumorno cvrkucuci, oblijecu, padaju sad pod krov, i opet se dizu i zbunjeno i pometeno lete kao da ne znaju ni same kuda ce.
Najednom, visoko iznad moje celije, u drugom boju, jeknu poznata robijaska pjesma:
Svaka ptica lastavica
Leti sirom veselo,
A ja tuzan u tavnici
Pjevam pjesmu zalosnu.
To pjeva o n, Milan istraznik, koji vec dugo cami u istraznom zatvoru. Znam njegovo meko i srebrno grlo, njegov zvonki i drhtavi glas koji se, pun bolne ceznje, cesto puta, zanosno i neobuzdano razlijeze kroz mracne celije i studene zidine tavnicke. Kad on, Milan, tu rogobatnu, suvu robijasku pjesmu zapjeva, sve nenadno zadrhce, mrtvilo tavnicko iscezne, oci se pune suzama i nesto svijetlo i toplo prostruji kroz ucmale duse.
A ja tuzan u tavnici
Pjevam pjesmu zalosnu
ponovi mladi istraznik, i njegove bolne rijeci prihvatise svi: i okorjeli razbojnici krvlju ljudskom uprskanih ruku; i prepredene varalice sto se vjecito smiju i podsmjehivaju, i zene i bivse djevojke u zenskom odjeljenju, i vojnici na strazi; i sam stari kerkermajstor promrmlja nesto sto lici na pjesmu; i njegov mali sincic, istom sto je prohodao, prihvaca pjesmu i, ozbiljan, pun djetinje bezazlenosti, pjeva:
A ja tuzan u tajici
Pejam pesmu zajosnu.
Pjeva, onako za sebe, i hoda onako po avliji, zanesen i ponesen Milanovom cudnovatom pjesmom.
Kad god Milan tu pjesmu zapjeva, svi se apsenici kao preobraze, postanu meki i padnu u tugu i neku bolnu sjetu. I lice Smaje Dugajlije, sto se hvali Crnom kucom i kaze da boljoj kuci nije nazvao boga, i njegovo se lice malo preobrazi, umeksa, i oci mu se zivlje zasvijetle.
– Ne bi trebalo da piva tu pismu. Mlogo je zalobitna, a i onako je dosta zalosti u ovoj kuci, – veli Smajo, i tek tada osjeti gdje je i na kom je mjestu.
Milan i dalje pjeva u punom zanosu, a Crna kuca prihvaca pjesmu i sva vrije od uzbudenog pjevanja. I stari kerkermajstor, covjek namrgodena zvanicna lica, a dobra srca, zaboravio je na svoju duznost! Milanova pjesma pjeva sudbinu jednog osudenika na smrt, i sve sto se vise priblizuje kraju sjetnija je i tuznija:
Sve subota po subota
Mene vode vjesal'ma;
Ah, ne placi, sejo draga.
Majko, majko, ne placi!
Posljednje rijeci, pjevane neizmjernom tugom i u groznicavom zanosu, istrgose iz Milanovih usta neobuzdani apsenicki glasovi, i tad se cijela Crna kuca zatrese, zaljulja iz temelja.
Kerkermajstor se nenadno zblanu i istrca na avliju.
– Mir! – gromovito jeknu krupna, zvanicna glasina kao plotun pusaka, i Crna kuca se sledeni, skameni.