ØÀËÀ (äðóãè äåî)
1
Danas cu rano otici na spavanje, ne znam, doduse, da li cu zaspati, ali rano cu leci, Pavel je popodne otputovao u Bratislavu, a ja sutra rano ujutro letim avionom u Brno i dalje autobusom, Zdenka ce ostati dva dana sama kod kuce, to joj nece smetati, do naseg drustva nije joj mnogo stalo, bolje receno, nije joj stalo do mog drustva, Pavela obozava, Pavel je njen prvi obozavam muskarac, on zna kako treba s njom, kao sto je znao sa svim zenama, i sa mnom je znao kako treba, i jos uvijek zna, ovog tjedna opet se ponasao kao nekad davno, milovao me po licu i obecavao da ce svratiti po mene u juznu Moravsku kad krene nazad iz Bratislave, treba, kaze, opet jednom da porazgovaramo o svemu, uvida valjda i sam da dalje ovako vise ne ide, zeli mozda da se vrati ono sto je nekad bilo medu nama, ali zasto se toga sjetio upravo sada kad sam upoznala Ludvika? Strepim od toga, ali ne smijem biti tuzna, ne smijem, neka se tuga nikad ne spoji s mojim imenom, ta je Fucikova recenica moje geslo, nimalo mi ne smeta sto to geslo vise nije u modi, mozda sam i glupa, ali oni koji mi to govore takoder su glupi, i oni imaju svoja gesla i parole, apsurdnost, otudenje, ne znam zasto bi trebalo da svoju glupost mijenjam za njihovu, necu da svoj zivot prebijem napola, hocu da to bude jedan moj zivot, jedan od pocetka do kraja, zato mi se toliko svidio Ludvik, zato sto, kad sam s njim, ne moram mijenjati svoje ideale i ukus, on je obican, jednostavan, veseo, jasan, a to je ono sto volim, sto sam uvijek voljela.
Ne stidim se toga kakva sam, drukcija ne mogu biti, takva sam bila i ostajem, do osamnaeste godine znala sam samo za samostansku klauzuru, zatim tuberkuloza, dvije godine u sanatoriju, slijedece dvije godine trebalo je nadoknadivati izgubljene studije, nisam znala za ples, samo za uredan stan sredenih plzenjskih gradana, ucenje i ucenje, stvarni zivot bio je iza sedam zidova; kad sam cetrdeset devete dosla u Prag, to je bilo pravo cudo, sreca koju nikad necu zaboraviti, zato i Pavela nikada necu moci izbrisati iz duse, iako ga vise ne volim, iako me je razocarao, ne mogu, Pavel je moja mladost, Prag, fakultet, studentski dom i u prvom redu Fucikov ansambl pjesama i igara, danas vise nitko ne zna sto je znacio za nas, ondje sam upoznala Pavela, pjevao je tenor a ja alt, nastupali smo na stotinama koncerata i priredbi, pjevali smo sovjetske pjesme, nase pjesme izgradnje i, naravno, narodne pjesme, njih smo pjevali najradije, tada sam toliko zavoljela moravske pjesme da sam se ja, iz Plznja, osjecala kao Moravka, postale su lajtmotiv mog zivota, stapaju se s tim vremenom, s mojom mladoscu, s Pavelom, svaki put zazvuce kad treba da mi izide sunce, zvuce mi i u ovim danima.
Kako sam se zblizila s Pavelom, to danas vise nikome ne bih mogla ispricati, lici na pricicu iz citanke, bila je godisnjica oslobodenja, velike manifestacije na Staromjeskom trgu, ondje je bio i nas ansambl, svuda smo isli zajedno, sacica ljudi medu desetinama tisuca, a na tribini su bili drzavnici, nasi i strani, bilo je mnogo govora i mnogo aplauza, zatim je prisao mikrofonu i Togliatti i odrzao na talijanskom kratak govor, trg je kao i uvijek odgovorio uzvicima, pljeskom, skandiranjem. U toj ogromnoj uskomesanoj masi nasao se Pavel slucajno pored mene i cula sam kako i sam nesto vice, nesto drugo, nesto svoje, pogledala sam mu usta i shvatila sam da pjeva, vise je vikao nego pjevao, htio je da cujemo i da mu se prikljucimo, pjevao je talijansku revolucionarnu koracnicu, bila je u nasem repertoaru, bila je tada vrlo popularna, Avanti popolo, a la riscossa, bandiera rossa, bandiera rossa...
To je bio pravi Pavel, nikad mu nije bilo dovoljno da jurisa samo na razum, htio je da zahvati i osjecaje, cinilo mi se da je to prekrasno, pozdraviti na praskom trgu talijanskog radnickog vodu talijanskom revolucionarnom pjesmom, ceznula sam da dirnemo Togliattija, ja sam bila unaprijed dirnuta, zato sam se iz sve snage prikljucila Pavelu, prikljucivali su se i ostali, postepeno se prikljucio citav nas ansambl, ali na trgu je vladala silna buka a nas je bilo sacica, bilo nas je pedeset a njih najmanje pedeset tisuca, premoc je bila strahovita, bila je to ocajnicka borba, citavu prvu strofu mislili smo da cemo podleci, da nasu pjesmu nitko nece cuti, ali dogodilo se cudo, postepeno nam se prikljucivalo sve vise glasova, ljudi su poceli shvacati i pjesma se polako probijala kroz galamu na trgu kao leptir iz gigantske bucne cahure. Konacno je taj leptir, ta pjesma, bar nekoliko njenih posljednjih taktova, doletio do tribine, a mi smo napeto gledali lice prosijedog Talijana i bili smo sretni kad nam se ucinilo da pokretom ruke reagira na pjesmu, ja sam cak bila sigurna, iako iz daljine nisam mogla vidjeti, da su mu u ocima zablistale suze.
U tom odusevljenju i uzbudenju, ni sama ne znam kako, iznenada sam uhvatila Pavela za ruku, Pavel je odgovorio na moj stisak, a kada je na trgu zavladala tisina i mikrofonu pristupio netko drugi, bojala sam se da ne pusti moju ruku, nije ju pustio, drzali smo se i dalje za ruke, a kad se masa razisla, setali smo se tako nekoliko sati po rascvjetalom Pragu.
Sedam godina kasnije, kad je Zdenki vec bilo pet godina, to necu nikad zaboraviti, rekao mi je nismo se uzeli iz ljubavi, nego iz partijske discipline, znam da je to rekao u ljutnji, da je to laz, znam da me je Pavel ozenio iz ljubavi i da se tek kasnije promijenio, ali ipak je strasno da je mogao nesto takvo da mi kaze, ta upravo je on uvijek dokazivao da je ljubav danas drukcija, da ne znaci bijeg od ljudi nego podrsku u borbi, tako smo je i prozivljavali, u podne nismo imali vremena ni da rucamo, pojeli smo u sekretarijatu Saveza omladine po suhu zemicku i onda se opet po citav dan nismo vidjeli, ocekivala sam ga obicno oko ponoci kad se vracao s beskonacnih sestosatnih i osmosatnih sastanaka, u slobodno vrijeme prepisivala sam mu na stroju referate koje je drzao na svim mogucim konferencijama i seminarima, strasno mu je bilo stalo do njih, to znam samo ja koliko mu je bilo stalo do uspjeha njegovih politickih istupanja, sto puta je ponavljao u svojim govorima da se novi covjek razlikuje od starog po tome sto u svom zivotu rusi suprotnosti izmedu javnog i privatnog, da mi sada, nakon toliko godina, predbaci da su se u ono doba drugovi mijesali u njegove privatne stvari.
Isli smo zajedno gotovo dvije godine i vec sam postajala pomalo nestrpljiva, u tome nema nicega cudnog, nijedna zena nece se zadovoljiti obicnim studentskim zabavljanjem, Pavel se njime zadovoljavao, navikao je na udobnost koju mu je pruzalo, svaki je muskarac u izvjesnoj mjeri sebican i na zeni je da brani sebe i svoju zensku misiju, Pavel je to, na zalost, shvacao manje nego drugovi iz ansambla, u prvom redu nekoliko mojih prijateljica, dogovorile su se s ostalima i konacno su pozvali Pavela pred komitet, nemam pojma sto su mu ondje rekli, nikad o tome nismo razgovarali, ali vjerojatno ga nisu mazili, jer tada je vladao strog moral, sve je to, naravno, bilo pretjerano, ali mozda je bolje pretjerivati s moralom nego s nemoralom, kao danas. Pavel me je dugo izbjegavao, mislila sam da sam sve pokvarila, bila sam ocajna, htjela sam da se ubijem, ali onda je dosao k meni, koljena su mi se tresla, molio me za oprostenje i donio mi kao poklon privjesak sa slikom Kremlja, to mi je najdraza uspomena, uvijek ga nosim, ne samo kao uspomenu na Pavela nego kao nesto vise, rasplakala sam se od srece, za cetrnaest dana bila je svadba, prisustvovao je citav ansambl, trajala je gotovo dvadeset cetiri sata, pjevalo se i plesalo, a ja sam rekla Pavelu da cemo, ako izdamo jedno drugo, izdati sve ove koji s nama slave, izdat cemo i manifestacije na Staromjeskom trgu i Togliattija, danas mi je to smijesno, koliko toga smo kasnije, zapravo, izdali.

2
Razmisljam o tome sto cu sutra obuci, najbolje ruzicastu vestu i suskavac, u tome najbolje izgledam, nisam vise vitka kao nekad, ali svejedno, kao naknadu za bore imam mozda neku drugu car koju nema mlada djevojka, car prozivljene sudbine, za Jindru sigurno, jadnik, jos uvijek ga vidim razocaranog sto letim rano ujutro, a on mora putovati sam, sretan je kad moze biti sa mnom, voli da se producira kao svaki devetnaestogodisnjak, sa mnom bi vozio sigurno sto trideset na sat da mu se divim, ruzan momak, uostalom, uzoran tehnicar i sofer, urednici vole da ga vode na teren, na manje reportaze, uostalom, sto smeta, ugodno je kad covjek zna da je nekom drag, u posljednje vrijeme na radiju me mnogo ne vole, kazu da sam cjepidlaka, fanatik, dogmatik, partijski pas cuvar i sta znam sto sve ne, samo sto se ja nikad necu stidjeti toga sto volim Partiju i sto njoj zrtvujem sve svoje slobodno vrijeme. A sto mi je, na kraju krajeva, ostalo od zivota? Pavel ima druge zene, vise me i ne interesiraju, kcerka obozava oca, posao mi je vec deset godina beznadno jednolican, reportaze, razgovori, savjetovanja o izvrsenju planova, o stocarstvu, muznji mlijeka, kucanstvo mi je isto tako beznadno, samo Partija se nikad nije ogrijesila o mene, a ja se nisam ogrijesila o nju, cak ni u onim casovima kad su se gotovo svi spremali da je napuste, kad su pedeset seste izasli na vidjelo Staljinovi zlocini, ljudi su naprosto poludjeli, pljuvali su na sve, stampa navodno laze, nacionalizirana trgovina ne funkcionira, kultura nazaduje, na selima nije trebalo organizirati zadruge, u Sovjetskom Savezu nema slobode, a najgore je bilo to da su tako govorili komunisti na vlastitim sastancima, i Pavel je tako govorio, i opet su mu svi pljeskali, Pavelu su uvijek svi pljeskali, aplaudiraju mu od djetinjstva, jedinac, njegova majka spava s njegovom fotografijom pod jastukom, cudo od djeteta, ali samo prosjecan muskarac, ne pusi, ne pije, no bez aplauza ne moze zivjeti, to je njegov alkohol i nikotin, i tako je opet bio sretan sto moze dirati ljude u srce, govorio je o strasnim sudskim ubojstvima s takvim osjecajem da ljudi samo sto nisu plakali, osjecala sam koliko je sretan u svom ogorcenju, i mrzila sam ga.
Partija je, na srecu, tresnula histerike po prstima, usutjeli su, usutio je i Pavel, mjesto docenta na katedri marksizma bilo je isuvise udobno da bi ga stavio na kocku, ali nesto je ostalo u zraku, zametak apatije, nepovjerenja, sumnjicavosti, zametak koji tiho i tajno buja, nisam znala sto da se poduzme protiv toga, samo sam se jos vise nego do tada privila uz Partiju, kao da je Partija zivo bice, covjek, i to posebne vrste, vise zena nego muskarac, mudra zena s kojom mogu u povjerenju razgovarati kad vise nemam s kim da progovorim, ne samo s Pavelom, ni drugi me mnogo ne vole, to se jasno pokazalo kada je trebalo rjesavati onu mucnu aferu, jedan nas urednik, ozenjen covjek, imao je odnose s jednom nasom tehnicarkom, mladom djevojkom, slobodnom, neodgovornom i cinicnom, a zena se tog urednika u ocaju obratila za pomoc nasem komitetu, diskutirali smo o tom slucaju mnogo sati, pozivali smo redom na razgovor suprugu, tehnicarku i svjedoke iz njihova ureda, nastojali smo da slucaj rasvijetlimo sa svih strana i da budemo pravedni, urednik je dobio partijski ukor, tehnicarka opomenu i oboje su morali pred komitetom obecati da ce se razici. Na zalost, rijeci su rijeci, izgovorili su ih samo da nam zamazu oci i sastajali su se i dalje, ali u lazi su kratke noge, brzo smo saznali za to i ja sam bila za najstrozu kaznu, predlozila sam da urednika iskljucimo iz Partije zbog svjesnog varanja i podvaljivanja Partiji, ta kakav je to komunist koji laze Partiji, ja mrzim laz, ali moj prijedlog nije usvojen, urednik je samo ukoren, a tehnicarka je morala napustiti sluzbu na radiju.
Tada su mi se propisno osvetili, napravili su od mene vukodlaka, bestiju, prava kampanja, poceli su njuskati po mom privatnom zivotu, to je bila moja Ahilova peta, zena ne moze zivjeti bez osjecaja, tada ne bi bila zena, zasto da to krijem, kad ljubavi nisam imala kod kuce, trazila sam je na drugoj strani, trazila sam je ionako uzalud, jednom su na mene ispalili tu granatu na otvorenom sastanku, da sam licemjer, da progonim ljude sto navodno razaraju brakove, hocu da ih iskljucujem, unistavam, a sama varam svog muza gdje god stignem, tako su rekli na sastanku, iza leda su mi govorili jos i gore stvari, za javnost sam svetica, a privatno kurva, kao da nisu u stanju da shvate da sam ja, upravo zato sto znam sto je to nesretan brak, tako stroga prema drugima, ne iz mrznje nego iz ljubavi prema ljubavi, iz ljubavi prema njihovu domu, njihovoj djeci, zato sto zelim da im pomognem, ta imam i ja dijete i dom i strepim nad njima!
Pa sad, mozda su i u pravu, mozda sam zaista zla zena, a ljudima treba ostaviti slobodu i nitko nema prava da se uplice u njihove privatne stvari, mozda smo zaista citav ovaj nas svijet krivo postavili, mozda sam odvratni komesar koji govori o stvarima koje ga se ne ticu, ali takva sam i ne mogu da radim drukcije nego sto osjecam, sad je vec kasno, uvijek sam mislila da je ljudsko bice nedjeljivo, da je samo malogradanin podijeljen na javno bice i privatno bice, to je moj kredo, po tome sam se uvijek ravnala, pa i sada.
Da sam mozda bila zla, to mogu bez muke priznati, mrzim te mlade cure, te zivotinjice, okrutne u svojoj mladosti, bez atoma solidarnosti prema starijoj zeni, bit ce i njima jednom trideset, i trideset pet, i cetrdeset godina, samo neka mi nitko ne govori da ga je voljela, zar takva djevojka zna sto je ljubav, legne sa svakim prvo vece, nema morala, nema stida, do dna duse vrijeda me svatko tko me usporedi s takvim curama, i to samo zbog toga sto sam kao udata dozivjela nekoliko avantura sa drugim muskarcima. Ja sam, za razliku od njih, uvijek trazila ljubav, a ako sam se prevarila i nisam je nasla ondje gdje sam je trazila, okretala sam se s jezom i odlazila, odlazila na drugu stranu, iako znam kako bi bilo jednostavno zaboraviti mladenacki san o ljubavi, zaboraviti ga, prijeci granicu i naci se u carstvu cudne slobode u kojem nema stida, ni ustrucavanja, ni morala, u carstvu cudne odvratne slobode u kojem je sve dopusteno, u kojem treba samo slusati kako u covjeku pulsira seks, ta zvijer.
Ali znam i to da bih, kad bih prekoracila tu granicu, izgubila svoje vlastito ja, postala bih netko drugi, uopce ne znam tko, i uzasavam se toga, te strasne promjene, i zato trazim ljubav, ocajnicki trazim ljubav u koju bih mogla stupiti ovakva kakva sam jos uvijek, sa svojim starim snovima i idealima, zato sto ne zelim da mi se zivot prelomi napola, hocu da ostane citav od pocetka do kraja, i zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala, Ludvik, Ludvik...

3
Bilo je zapravo strasno smijesno kad sam prvi put stupila u njegov kabinet, nije me narocito ni zainteresirao, bez ustrucavanja sam istresla kakve su mi informacije potrebne, kako zamisljam tu radio-seriju, ali kad smo se upustili u razgovor, odjednom sam osjetila kako se zaplecem, lupam, kako govorim gluposti, a kad je primijetio da sam u neprilici, odmah je skrenuo razgovor na obicne stvari, pitao je da li sam udata, da li imam djece, kamo idem na godisnji odmor, a rekao je i da izgledam mlada i da sam lijepa, htio je da me oslobodi treme, bilo je to lijepo od njega, upoznala sam vec toliko hvalisavaca koji znaju samo da se prave vazni, iako nisu znali ni desetinu onoga sto je on znao, Pavel bi govorio samo o sebi, i bilo je smijesno upravo to sto sam kod njega bila citav sat, a o njegovu sam poslu znala koliko i prije, kod kuce sam pokusala da skrpim reportazu, ali mi nije islo od ruke, mozda mi je to cak bilo i drago, sto mi posao ne ide, bar sam imala izgovor da mu telefoniram, da li bi htio procitati sto sam napisala. Sastali smo se u kavani, moja nesretna reportaza imala je cetiri stranice, procitao ju je, galantno se nasmijesio i rekao da je odlicna, od samog pocetka mi je davao na znanje da ga zanimam kao zena, a ne kao redaktor, nisam znala treba li to da me veseli ili vrijeda, ali bio je tako drag, razumjeli smo jedno drugo, nije bio od onih intelektualaca iz staklenika, takve ne trpim, imao je za sobom bogat zivot, radio je i u rudniku, rekla sam mu da upravo takve ljude volim, ljude s biografijom Maksima Gorkog, ali najvise me je dirnulo sto je iz juzne Moravske, sto je cak svirao u narodnom orkestru, nisam mogla vjerovati vlastitim usima, cula sam lajtmotiv svog zivota, vidjela sam kako mi se iz daljine vraca mladost i osjecala sam kako se uspostavlja njegova vlast nada mnom.
Pitao me je sto radim citave dane, pricala sam mu, a on mi je rekao, jos cujem njegov glas, pola u sali a pola sazaljivo, lose zivite, gospodo Helena, i izjavio je kako to treba izmijeniti, da treba da pocnem zivjeti drukcije, da treba malo vise da mislim na zivotne radosti. Rekla sam mu da nemam nista protiv toga, da sam uvijek bila pristalica radosti, da me nista toliko ne odbija kao danas moderni pesimizam i sumornost, ali on mi je rekao da nije vazno cega sam pristalica, da su pristalice radosti obicno sami najtuzriji ljudi, oh, kakvu ste istinu rekli, htjela sam da viknem, a onda je rekao direktno, bez uvijanja, da ce sutradan doci po mene u cetiri sata pred radio-stanicu, da cemo se izvesti nekamo u prirodu, izvan Praga. Opirala sam se, ta ja sam udata zena, ne mogu tek tako ici sa stranim muskarcem u sumu, a Ludvik je na to odgovorio salom, da nije nikakav muskarac vec ucenjak, ali se rastuzio, rastuzio! Primijetila sam to i obuzela me vrucina od srece sto me zeli, i da me zeli jos vise kad mu napomenem da sam udata, jer mu tako izmicem, a covjek zeli najvise ono sto mu izmice, upijala sam zeljno tu tugu s njegova lica i u tom sam trenutku shvatila da je u mene zaljubljen.
Sutradan sumila je s jedne strane Vltava, s druge strane uzdizala se okomita suma, bilo je romanticno, volim romantiku, ponasala sam se mozda malo luckasto, mozda neprilicno za majku dvanaestogodisnje kcerke, smijala sam se, skakutala, uhvatila sam ga za ruku i prisilila da trci sa mnom, zastali smo, srce mi je udaralo, stajali smo licem u lice tijesno jedno uz drugo, a Ludvik se malo nagnuo i samo me dodirnuo usnama, odmah sam mu se istrgla i opet ga uhvatila za ruku, pa smo trcali komad puta, imam laku srcanu manu i srce mi pocne lupati pri najmanjem naporu, dovoljno je da ustrcim stepenicama na prvi kat, i zato sam ubrzo usporila korak, dah mi se pomalo smirivao i iznenada sam tiho, tiho zapjevala prve taktove svoje najdraze pjesme »Ej, sjalo je sunasce na bascicu nasu...« a kad sam osjetila da me razumije, zapjevala sam glasno, nisam se stidjela, osjecala sam kako s mene padaju godine, brige, razocaranja, tisuce sivih ljuscica, a nakon toga smo sjedili u maloj gostionici u Zbraslavu, jeli smo kruh i safalade, sve je bilo sasvim obicno i jednostavno, neljubazan gostionicar, prljavi stolnjaci, a ipak je to bio divan dozivljaj, pitala sam Ludvika da li zna da za tri dana putujem u Moravsku radi reportaze o Putu kraljeva. U koji grad, upitao me je, a kad sam mu odgovorila, rekao mi je da se ondje rodio, opet stjecaj okolnosti od kojeg mi se zavrtjelo u glavi, a Ludvik je rekao da ce uzeti dopust i poci sa mnom.
Uplasila sam se, sjetila sam se Pavela, one iskrice nade koju je apalio, nisam cinicna prema svom braku, spremna sam da ucinim sve da ga spasim, bar radi Zdenkice, ali zasto da lazem, u prvom redu radi sebe, radi svega onog sto je bilo, radi uspomene na mladost, ali nisam nasla snage da Ludviku kazem ne, nisam nasla snage, sad je kocka bacena, Zdenka spava, ja se bojim, a Ludvik je vec u Moravskoj i sutra ce me cekati na autobusnoj stanici.