MOJA ZENA IMA SVETLE OCI

Ovo je jednostavna prica, pomisljam, i u njoj nece biti slozenih recenica.
Smesno, kaze moja zena, pa vec ta recenica je dovoljno slozena.
Okrecem se i gledam je. Gledam je onako kako je nikada do sada nisam gledao, ali ona to ne zna. Sta si ti, kazem, citac misli?
Moja zena ne odgovara na postavljeno pitanje. To je jedna od njenih vestina. Ali zato kaze nesto drugo: Ako si slagao citaoca vec u prvoj recenici, kako mozes ocekivati da ti veruje u drugoj?
Gledam u prazni list papira pred sobom. Nisam ga slagao, kazem, jer nisam nista napisao.
Ali si pomislio, kaze moja zena.
Ovo mi lici na pocetak iscrpljujucih bracnih rasprava iz prica i romana Dzona Apdajka. Nemam vremena za to. Prelazim, stoga, na sustinu stvari. Po tebi, kazem mojoj zeni kao da je neki evandelista, po tebi, ponavljam zbog unutrasnjeg ritma, proza mora da bude istinita.
Pitas ili tvrdis? pita moja zena.
Pitam.
Tvrdim, kaze ona.
U tom slucaju, kazem, ako bih tebe opisivao morao bih da napisem »bradavice njenih dojki nisu stajale na istoj visini«, ili: »nabrana koza njenog vrata«, ili: »mrsave noge prosarane venama«.
Pa sta? kaze moja zena.
Njen mir je vec poslovican. O tome ne treba govoriti.
Ne bi ti smetalo, pitam, da ljudi znaju istinu o tebi?
Ne bi, kaze ona, jer ionako ne veruju da je ono sto pitaju istinito.
Ovo je previse! Ustajem da bih izbegao beskorisno opisivanje, ali ipak uspevam da joj kazem da preteruje. Prvo mi kazes da moram da govorim istinu da bi mi verovali, vicem, a onda ispada da im je svejedno sta citaju, jer, uprkos svemu, ipak ne veruju! Kako to!? Kako to objasnjavas?
Moja zena nije ni trepnula. Njen mir je vec poslovican, itd. Ona kaze: U pitanju su dve razlicite vrste verovanja. Ne razumem zasto urlas? Duznost pisca jeste da uveri citaoca u istinitost svojih namera, ali citalac, i pored svega, ipak ne veruje, ne moze da veruje u zbilju fikcije. Fikcija je fikcija — nista drugo, zar ne?
Sta je sad ovo, kazem, gde si to procitala, kod Skreba, mozda?
Sada sam stvarno ljut, ljut i zedan. Otisao bih u kuhinju da popijem casu vode, ali bojim se da cu nesto propustiti.
Nista neces propustiti, kaze moja zena i podize bretelu koja joj je spala. Bretela joj uvek spada u trenutku kada ona to zeli, sto je samo lep nacin da ponovo skrene razasutu paznju na sebe, da je usmeri, kao kroz levak, na oblinu svog ramena.
Na mladez na ramenu, kaze moja zena, koji su ljubili mnogi.
U redu, kazem, na mladez na ramenu, ali kako to da je tebi poznata svaka moja misao? Ko je ovde junak u cijoj prici? Ili si ti, uzvikujem, doista vestica?
Ne seri, kaze moja zena.
To je jos jedna od njenih vestina: sposobnost da vlada situacijom, da pronade prikladne reci, da spreci larpurlartizam u bilo kom obliku.
Slusaj, kazem pomirljivo, jos uvek nije kasno, mozemo da se dogovorimo, mozemo da odredimo gde se svako od nas nalazi, mozemo tacno da utvrdimo kako ce sve poceti i kako ce se zavrsiti...
Ako nesto ne zelim u zivotu, kaze moja zena, to je izvesnost.
Ali ja ne govorim o zivotu, kazem.
Moja zena vrti glavom. Ako imas knjizevnost na umu, kaze, tek si onda u pravom sosu. Izvesnost je smrt za literaturu.
Zastajem, u stvari: krecem, jer malopre sam rekao da stojim, ali odmah zastajem. Mozda je, napokon, moja zena u pravu? (Ona ce reci da je uvek u pravu, ali ja necu to da zapisem.) Mozda je izvesnost u doslovnom smislu reci »smrt za knjizevnost«? Krecem ponovo, ali ne otkrivam da li sam se uputio u kuhinju, u kojoj bih popio casu vode iz gornjih redova, ili se vracam radnom stolu, za kojim sam sedeo pre nego sto je moja zena pocela da mi cita misli.
Sve u svemu, kaze moja zena i uzima strikeraj, pisanje je zaludan posao. Sta si, u stvari, hteo da napises?
O, kazem, mesto sasvim jednostavno.
Kao?
Kao: bila jedna zena, i posle cetiri, ne, sest, posle sest godina braka, u jesen, ponovo sretne ljubav iz mladosti, jednog sentimentalnog, istrosenog profesora, ostavlja muza i dete, decaka od pet godina, mozda i devojcicu, i odlazi s profesorom. Zavrsetak se odigrava na nekom prasnjavom putu. Na jednom kraju stoje muz i dete, na drugom ceka profesor, zena dotice muza po obrazu, cucne ispred deteta, dete trepce, i onda ona odlazi, polako, gotovo posrce, a zatim pocinje da trci, sve brze i brze, sve do profesora koji je ceka rasirenih ruku. Dete tada kaze: Gde je onaj cika odveo mamu?, ali muz ne moze da odgovori jer ce zaplakati. U tom casu s drveta otpadne prvi list.

Grozno, kaze moja zena, kako si to uspeo da smislis?
Sto je jos jedna od njenih vestina: postavlja pitanja na koja nije potrebno odgovarati.
Tja, kaze ona i uzima novu vunu, ne, to je heklica, moja zena hekla, njeni prsti prate neku novu mustru. Reci mi, kaze, za koga to pises?
Za »Knjizevnu rec«, kazem.
Gleda me iznenadeno, sto je dosta cudno za moju zenu. Njena kosa je, inace, smeda, njene oci svetle, njena kolena se ponekad dodirnu u hodu, sto je posledica neke bolesti iz detinjstva. Nece ti je primiti, kaze ona na kraju.
Sada sam stvarno besan. Nije ti dovoljno sto si vestica i ostrokonda, vicem, htela bi da budes i knjizevni kriticar!
Zasto da ne?, kaze ona.
I dalje vicem: Jos malo, pa ces poceti da mi govoris kakve price treba da pisem, je l' to hoces?
Ona uzima svoj vez, siri platno, i na njemu se pokazuje klasicna domacinska scena: zena u (nesto kracoj) leprsavoj suknji mesa jelo u velikoj serpi. Iz serpe se podize dim, na zeninom licu je zaleden osmeh, kaziprst njene slobodne ruke podignut je u znak upozorenja.
Sta je to, urlam, je li to neka poruka?
Nema nikakvih poruka, kaze moja zena stalozenim glasom, samo postoje ljudi koji veruju u poruke.
To mi nikada nije palo na pamet. Mozda u tome ima istine? Osecam kako se smirujem. Seo bih, ali ne znam da li u prici stojim.
Hoces da cujes moju pricu? pita moja zena.
Da, kazem. Hocu.
U pitanju je jedan covek, kaze ona, srednjih godina, obicnog izgleda. Jednog dana, kada izade na ulicu, mozda je krenuo na posao, ne znam koliko je to vazno, ali tog dana, kada je dospeo do pesackog prelaza, na primer, on shvata da je sve onakvo kakvo je. Sve je takvo kakvo je oduvek bilo i kako ce uvek biti. Nista se ne menja, odnosno, ako se nesto promeni, istog casa postaje takvo kakvo je. Covek zbog toga ne odlazi na posao, ako je posao na posao, mislim, ne odlazi tamo kuda je krenuo, a nekud je krenuo, vec se vraca kuci. Kada otkljuca vrata i ude u sobu, u predsoblje, pa u sobu, uvida da je i tu sve onakvo kakvo je, da gazi kroz barustinu nepromenljivosti, seda u fotelju, gleda u mrlju na tavanici, a onda zacuje zvono. Neko zvoni na njegovim vratima. On ustaje, odlazi do vrata, i pita ko je. Niko ne odgovara, covek nista ne cuje, ali trenutak kasnije zvono se ponovio oglasi. Covek ponavlja pitanje, ali odgovora nema. On otvara vrata. Hodnik je, medutim, prazan. Covek se priblizi stepenisnoj ogradi i proviri preko nje, ali tada se, nosena promajom, zalupe vrata njegovog stana. On ostaje u hodniku, bez kljuca, sam, prilazi vratima, osluskuje, podize ruku i zvoni.
I?
I nista, kaze moja zena. To je kraj price.
I mislis da ce im se to dopasti?
Mislim.
Ima necega u toj poslednjoj sceni: covek na hodniku zvoni iako u njegovom stanu nema nikoga. Priznajem vrednost scene u sebi, ali ne i naglas.
Moja zena me gleda. Njene oci su svetle i krupne, ali kada svrsava: kapci joj trepere, oci se izvrcu, i ja vidim samo beonjace, sev beonjaca izmedu lelujavih trepavica.
Kazi nesto, kaze moja zena.
Da sam ja taj covek, kazem, i da su se vrata zatvorila, i da ti sedis unutra, tu gde sada sedis, i da ja zvoniim, da li bi mi otvorila?
Ona sklapa platno s vezom. Video sam vec takve njene pokrete; poslednji put kada sam pisao pricu za »Politiku«, a i pre toga: proletos, na primer, kada sam joj priznao neke stvari.
Ponovio bih pitanje, ali taj postupak je toliko puta do sada koriscen u literaturi i na filmu, da se radije odlucujem za cutanje.
Nikakva tisina, medutim, ne moze da nas spase od istine, jer svi vec, i to odavno, znamo njen odgovor:
Ne, kaze moja zena, ne bih.