izdavač: Arte knjiga;
za izdavača Miodrag Mića Jakšić;
tiraž 500;
recezent: Spasoje Milovanović;
autor slike na koricama: Dejan Živanović


Biografija
Milan Butić Tankeš

Rođen 8. 12. 1964 u Smederevu. Ovo je prva pesnička zbirka, od radova zastupljen u „Šumadijske metafore“, Osim poezije, objavljuje svoje aforizme u Ježu, Etni, Dnevnoj štampi, Šipku, Maxminusu....


1.
Rekli su mi ime i prezime,
Ime oca i majke,
Dan rođenja.
Dan smrti nisu znali,
A sigurno je i smrt tada bila prisutna,
Nadala se sigurno da ću malo da prevarim,
Život.

Zadužili su me mitovima,
Iegendama,
Ratovima i mirom,
Obavezali me da ne smem da prevarim život

Rođaci su radosni,
Mrtvi pijani, i svi kažu da ja ličim na jednog od njih,
Cerekaju se veselo,
I pevaju blesavo.

Dok ih gupo gledam,
Čini mi se da je ovo moj,
Prvi dan u životu.

2.
Okolo mi nešto smrdi,
kakav li je ovo usrani dan?

Tata mi je pijan i blene u mene,
I on se oseca usrano i za njega,
Je ovo novi dan.

Mama mi je šašava, i srećna do bola,
I ona nešto sumnja,

Jer još nije svesna da sam stigao u njen novi
dan.

Svi su mnogo ludi,
I jedva čekaju da padne mrak,
Da odu od mene,
I ostanem sam.

Meni nešto smrdi,
meni je već muka,
kakav mi je ovo dan.

3.
Deda mi je sumnjiv,
Izgleda na njega sam,

Čuva svoje pare,
i nikome ih ne da.

Razbojnik je neki,
Strašnoga lika,
smrt mu se smeši i nesto ga teši.

Ja sam rođen kao lopov,
Prevariću život,
U to sam siguran.

Čujem svoj plač,
Oteže se dugo, dugo.

Stalno nesto smrdi.
Usrani dan.

Razbojnici neki oko mene jure,
mlataraju sabljom iznad moje glave.

4.
Pesnici su pijani i na onom svetu.
Branu Petrovića nose ,
Iz Grobljanske kafane.

Umesto moje mame,
Ja gledam u grudi jedne fine dame.
Pesnici su pijani i na onom svetu,
Miku Antića nose iz Grobljanske kafane.

Stalno nesto smrdi,
Takav mi je život,
U govnima plivam još od prvog dana.

Smrt se smeši,
I jadnog dedu teši,
Dok on od nje neuspešno beži.

5.
Golotinju moju pokazuju svima,
Neke fine dame čekaće mene.

Da jednom u mraku,
Prevarimo život.

Na nebu neke zvezde sjaje,
Imaću i ja nebo,
Da o njoj pevam,
Kada i mene budu nosili,
Iz Grobljanske kafane.

I sada na nebu neke zvezde sjaje,
Prevariću zivot da u jedno bure stane,
Popiću ga do kraja,
u Grobljanskoj kafani,
čekajući zoru,
da i meni svane.

* * *
Moje ruke i njeni okovi
Moje telo i tuđi grehovi, ona na prestolu, ja u bezdanu.
Pobednik i poraženi,
Na tuđem stratištu.

Ko je ona, ko sam ja?

Ko je car, a ko carica,
Ko je bogalj, a ko nevina čistačica?

Ko je ona, i ko sam ja,

Osuđeni i u okovima.

* * *
Očeve cipele nemam,
Očevu grudu nemam, ništa,
ništa nemam.

Praznina tragova,
Praznina neorane brazde,
Praznina šaka i ruku.

Ništa, ništa, nemam.

Da li je tuga moj zagrljaj,
Da li su suze očeva tepanja?
Da li je ono prijatelju moj,
Trag neorane brazde ili moj grob?

* * *
Zemljana kuća i okućnica,
I toplo ognjište.

Vrata i prozori,
Prag nevestin i plač nahočeta.

I sve jestei nije...

I kuća i okućnica,
I toplo ognjiste,
Vrata i prozori.

I drvo u sredini kuće.

Jedno lice, a dva čoveka,
I žena majka,
I dva groba u dvorištu,

I drvo u sredini kuće.

* * *
Od istoka prema zapadu,
Od zapada prema istoku,
Idu Tuđinci.

Bez početka i kraja.
Bez cilja i povratka.

Od istoka prema zapadu.
Od zapada prema istoku,
Idu Tuđinci.

Živi u stvarnosti,
mrtvi u prostoru,
U vrtlogu istorije i ljudskog,
razuma.

Idu Tuđinci,
Niko ih ne čuje i ne vidi,
živi u stvarnosti,
mrtvi u prostoru.

Bez sunca i oblaka,
bez zemlje i povratka,
idu Tuđinci.

* * *
Krst i Križ,
Drvo, kamen i sjekira.

Otac i kolac,
Kolac i otac,
Isto telo ubijaju.

Isti jezik govore,
U jeziku se sahranjuju.

U istome telu, isto leglo,
U istome leglu, iste zmije,
Svoje repove u zubima drze.

Krst i križ,
na istome kamenu,
na kamenu, na ramenu,
istu kost nose.
U jeziku se sahranjuju,
svoje grobnice u sebi
nose.

* * *
Ja ovima ovde,
I onima tamo,
Bez razloga i povoda.

I oni meni, i ja njima,
Sve.

U bunilu,
U ludilu,
Oni meni i ja njima.

U istom prostoru i vremenu,
Lajanje, ujed, ujedanje.

I oni meni, i ja njima,
Sve.

U bunilu,
U ludilu, oni meni i ja njima.
Sve.

* * *
Odsekli su sebi šake,
Da se ne bi rukovali,
Odsekli su sebi ruke,
Da se ne bi grlili.

Porušili su kuće,
Da ne bi zajedno živeli,
Ogradili dvorišta,
Proglasili bojišta,
Istim jezikom govore,
U jeziku se sarhanjuju.

Sagradili grobnice,
Deca im se istom tarabom,
Po grobljima tuku.

Za rukave mrtve vuku,
I neprestano jedni druge tuku,
I imaju istu muku.

Odsekli su sebi glave,
Pa se mrtvi tuku.

* * *
Tebi pišem pesmu,
Običnu pesmu.

A reči nemam.

Kako da napišem pesmu
U kojoj nema reči,
To onda i nije pesma.

Ćutimo ti i ja,
Nema pesme.

Samo naša srca lupaju
U noći,
Dok nam tela prekrivaju snovi.

* * *
Tražim, molim,
Za ljubav molim.

Dopuštenje molim,
Da ove duge noći,
Ljubim i volim.

Čujete li me, vi grešni ljudi?

Dopuštenje molim,
Da ove duge noći umirem i volim,
Da sagorim.

Za ljubav
Za ljubav molim.

Čujete li me, vi grešni ljudi?

Za ljubav molim,
Da o njoj pevam,
Da od nje sagorim.

Za malo ljubavi
Ove noći molim.

* * *
Tvoje reči su moja odbrana,
Tvoje ruke mekoća jastuka,
Tvoj hod i moje sakate noge ne hoda.

Tvoje telo moja tiha umiranja,
Radosna pesma jednog čoveka.
Tvoja vrela utroba, moja ponovna rađanja.

Samo tebi kazujem.
Tišinu moga nemira.

* * *
(Jasni)
Tebi pesmu da napišem,
Tebe u stih da stavim,
Tvoje oči, usne, kosu.

Da zovem vilo!
Da zovem pile,
Tebe, tebe da zovem!

Tebi pesmu da napišem
Tebe u stih da stavim.

Bogu da kažem,
Anđele da zovem,
Ptice da molim da tebi odu.

Da zovem Vilo!
Da zovem pile!
Tebe da zovem!

A ja ne smem,
Ni ime da ti kažem...

* * *
Kad me uhvati tuga,
Kad mi zlo dodje.

A ja ne znam kuda,
Pa tebi pođem.

A tebe nema,
Daleko si negde.

A u srcu pusto,
Čekajući tebe.