Danja Đokić
SUNCE, POD BOSIM NOGAMA

Biblioteka: ESSEGG-SLAVONIJA: 46
Nakladnik: UDRUGA GRAĐANA ESSEGG, OSIJEK
Za nakladnika: ILIJA MATIĆ
Urednik: ILIJA MATIĆ
Recenzenti: TOMISLAV DRETAR, književni kritičar, MENSUR ĆATIĆ, pjesnik i prozaista,
Slika na naslovnici: MILENKO ŠEĆEROVIĆ
Ilustracije: TOMISLAV PERAZIĆ, ak. slikar
Grafičko oblikovanje: ILIJA MATIĆ
Tisak/Uvez: UG ESSEG, Osijek
Korice: tvrde, šivene;
Naklada: 300 primjeraka

© Za hrvatsko izdanje: UG ESSEGG, OSIJEK, 2011.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika ili vlasnika autorskih prava.
ISBN 978-953-318-041-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 756937


Danja Đokić: „Sunce, pod bosim nogama“ – rukopisna zbirka pjesama – Recenzija

Danja Đokić svojom petom zbirkom poezije ulazi u red ozbiljnih,zrelih spisateljica koje posjeduju osobnost i originalnost u kreiranju pjesme. No, ona generacijski ne pripada sadašnjosti već budućnosti bosanskohercegovačke poezije hrvatskog jezičnog iskaza. Naime, njena poetika počiva na riječi, a ne na rečenici, Đokićeva rječju gradi tvorevinu čija je građevna tvarna jedinica mogućnost riječi kao tvari koja nastaje akumuliranjem i pretvorbom energetskog (psihologijskog, fizikalnog, živototvornog uopće, mudrosnog itd...) u s-tvarno, ali u svojoj s-tvarnosti koja sbivstvuje u onostranom od ovog pojavnog. Ona ne rabi rečenicu, ne izvodi priču, ne opisuje ništa, ne zrcali stanja svoje duše, Danja Đokić kreira, s-tvara, tj. našem uobičajenom načinu spoznavanja značenja i smisla riječi ona skida pokrivala i razgolićuje u potpunosti riječ, stavlja riječ u svoj njenoj nagosti na ubitačnu svjetlost sunca spoznaje kako je rekla Marija Zambrano u svojoj studiji „filozofija i poezija“ (Librairie José Corti, Paris, 2003-iako je studija napisana još 1939.).

peteljke riječi
obilježeni
kako smo i došli
u boli od boli
jednako goli i bosi
od zemlje otpušteni
dugom samo

zastrti koprenom
(kao u začetku)
od Sunca

O kojem to stanju duše možemo govoriti u ovim stihovima? Možemo samo tragati za značenjima, shvatiti jedan sloj značenja, osluškivati ritmiziranje izmjenom suglasnika i samoglasnika i tražiti smisao i izmjenama značenja jedne te iste riječi u dodiru s drugim riječima, u slikovnom tražiti zvučno, u sintaksičkom tražiti morfologijsko koje se onda pokazuje kao jedna neiscrpiva zaliha mogućih značenja, spoznaja, namjera, da bi se na kraju shvatilo da za čitanje ove i drugih rijetkih knjiga u ovom vremenu nije više vrijeme razonode uz čitanje poezije već da treba, ponovimo to s Luigiem Pareysonom došli smo do čitave jedne ontologije koja će nam poeziju pokazati kao s-tvorevinu neiscrpivog. Neiscrpivog, čega? Svega već postojećeg i dosegnutog umom, duhom i slutnjom i svega onog još ne-postojećeg i nespoznatog i nenaslućenog ali mogućeg. Za čitanje ove poezije ne treba nositi rječnik svog niti bilo kojeg drugog jezika. Sve su riječi iz čitateljevog jezika, koji nije ništa drugo nego stok, zaliha riječi, pamćenje riječi, koje iz usta ili uma čitateljevog izvode dva agenta kretanja riječi – onaj govorni (koji ubuhvaća sve vrste govora od svakodnevnog do političkog, ali svaki je govor shematiziran, šabloniziran, ugramatiziran tako da riječ može biti samo na jedan način i u jednom značenju upotrijebljena). Da bi se čitalo ovakvu poeziju, poeziju doba koje dolazi, treba imati enciklopediju u glavi, opću sa svim posebnim jer u njima su dana sva opća i specijalna znanja potrebna u razotkrivanju tajni pjesnikove s-tvorbe. O čemu je riječ? Nasuprot ustaljenom mišljenju da je poezija umjetnost jezika te da se pjesnik koristi jezikom kojeg skida s pojavne površine stanja i objekata, ova poetika iskapa riječ iz podsvjesnog slagališta riječi, uneobičava ih sklapanjem značenja u neočekivana i nepoznata stanja i odnose:

svjetlo riječi
i nagost
mladih trava

stvara, sklada poetsku tvorevinu, za koju je teško reći da je to pjesma jer njena pjevnost nije uobičajena, u navici govorenja okoštala misao da treba, kao nekad uz gusle, opjevavati povijesna zbivanja i slaviti bogove, iako ništa tako otvoreno ne slavi Božju kreaciju kao postojanje poetske tvorevine koja niti ne spomene ime Božje ali jasno svjedoči svojim bivstvom bivstvovanje vrhunaravne i čovjeku nedostupne spoznaje Boga. To nije svjedočenje izjavom već pri-bivanjem, postojanjem, onim postojanjem koje se ne da ukoričiti u bilo kakvu tj. nikakvu birokratsku formu, govorno shematiziranu, u našem slučaju, potvrdu o postojanju pjesničkog. To poetsko biće samo gradi, stvara, kreira sve svoje organe, sastavnice i rastavnice, svoj okoliš, svoje namjene koje nisu za ovosvjetsku upotrebu kao ono što treba dobro promućkati pa popiti tijekom jela u maloj dozi. Da, nova poezija traži i novog čitatelja i novi načim poimanja i tumačenja poezije, traži drugačija znanja od onih koji su se nekad zadovoljavali dostizanjem egzaltacije duha , zanosa, tuge, ljubavi, patnji, razočarenja, sve samo ne ono što je prava čovjekova priroda, ratio, što znamo još od Déscartesa ali, eto, nekako zaobilazimo. Ovaj naš iskaz, ovdje moram objasniti da ovo „naš“, jer na žalost, čitateljstvo nam je uvijek iznova neko drugo pa uvijek i iznova moramo oživljavati već davno dostignute razine civiliziranosti, dakle ovo „naš iskaz“ je iskaz latinskim jezikom izrečeno pluralis modestie – množina skromnosti, jer nisam ja sam dosegao to saznanje već ga stekao naučivši od drugih što moram javno priznati, ali i to je već danas manjkavost jer danas je previše onih koji tek što su opismenjeni i već kroje gaće svima prema svojoj mjeri ne imajući nimalo ni rafiniranosti ni senzibilnosti za fine nijanse, prelijevanje nijansi jedne boje čemu u peziji odgovara višeznačnost jedne riječi u novim sklopovima.

Pogledajmo naredni primjer:
Pokucah jutros
na dovratak

rešetkastih okvira
prazninu

s pogledom na sliku
naklonih se susjedi
koja se jučer
preselila na nebo
dušom kroz sličan
tome prozor
zaboravljena

godinama na koji
nitko pokucao nije
do smrti

Čitav jedan animirani film od riječi koji tvore jedan univerzum. Autorica pokreće jednu riječ u akciju –

Pokucah jutros
na dovratak

zaustavlja tu akciju s

kojeg kao
da nije ni bilo

i smješta u stvarnost koju su prethodni redci utemeljili

rešetkastih okvira
prazninu

lomi gračatički ispravnu sintaksu i uspostavlja novi zakon slaganja reda riječi i rečenici pa je čitatelj prinuđen vratiti se na početak da bi sve to objedinio, a uz sve to zadržavajući oposebljene, osamostaljene sintagčatske sklopove koji tako imaju višekratnu zadaću tretiranja riječi. Tu se otvaraju višeznačni sklopovi riječi i naviru pitanja: Zašto na dovratak?
Zašto je bio kao da ga nije ni bilo? Zašto je taj dovratak dio „rešetkastih okvira“ i nakon svega ispunjava prazninu? Uokvirena praznina. Pa u toj praznini što boravi, što će praznini okvir, čemu dovratak koji bi trebao najavljivati vrata, vrata su ulazna ili izlazna, kamo – u prazninu? Zašto? To budi sentimente. Javlja se radoznalost, zabrinutost, možda nostalgija zbog nečeg što je ranije bilo tu, postojalo, disalo, davalo znake života, bivalo ispunjeno sunčevima zrakama, kroz taj okvir možda izlazila radosna graja života u narastanju.

Ali,

s pogledom na sliku
naklonih se susjedi
koja se jučer
preselila na nebo

najedanput uokvirena praznina je ispunjena slikom, ne slikom, pogledom na sliku one koje više nema s ove strane bivanja, odselila je, ali pjesnikinjin subjekt obavlja svakodnevni ritual međuljudskog komuniciranja, naklanja se slici koje nema koja je samo uokvirena praznina čijeg dovratka, a možda ni vrata uopće nema niti ih je ikad bilo.

Otišla a,
dušom kroz sličan
tome prozor

ovdje nestvaran a sličan, onamo gdje je sada stvaran i vjerojatno sličan, ali ipak onostran i samo jedna slika nekog tko je

zaboravljena

praznina, a slika vrata koja uokviruju prazninu, onu na koju

godinama na koji
nitko pokucao nije
do smrti

pokucao na taj prazninu uokviravajući dovratak. Odsustvo u početku i odsustvo na kraju, a malo ili nikakvog zbivanja između. Tu nema rečenice, priče, događaja, to je igra riječi sa svojim mogućnostima, to nije pjesnikova igra riječima, već nasuprot tome riječi upotrebljavaju pjesnika kao svog urednika, ne vlada urednik njima već one urednikom jer mu se one nadaju onim djelom svojim, onom svojom mogućnošću, koja je jedna od bezbrojnih koja je jedina moguća za izabrati iako ih ima bezbroj, ali treba izabrati pravu. Tko će između tisuća tisuća izabrati onu, onu jedinu pravu mogućnost da bi djelo bilo umjetničko. Nikakvo znanje naučeno na viskim školama pogotovo kod zastarjelih profesora koji poučavaju zanat, a ne brinu o intuiciji koja je ona prava moć, koja stvara poeziju. Kad ovo stavim uz sve ono što normalno obrazovani ljudi znaju o peziji slobodan sam reći, ovog puta nema množine skromnosti, jer sam sam odgovoran za ovaj iskaz ili ako hoćete suđenju podložnu izjavu.
Čemu smo zapravo, pribivali? Odgovor je jednostavan i jasan. Sublimaciji. Autorica nas je stavila u jedno estetički objektivno moguće stanje duha, spoznaje moguće stvarnosti koje je ipak na racionalno osjetilnoj i osjećajnoj razini i nakon toga sve je praznina, s-tvarnost je nestala u okvirenoj praznini da bi iznenadno očvrsnula u slici riječi smrt koja jedina u dugom slijedu vremenskom pribiva u stvarnosti tih vrata na ulazu i ili izlazu iz praznine. Jedno stanje , agregatno, čarobnjačkim pokretom autoričninog talenta sublimiralo je u novo agregatno stanje riječi, ono koje možemo držati čvrstim, kao kad vodena para pod naglim zahlađenjem preskoči kišno stanje, agregat tuge u duši, i skoči u čvrstinu spoznaje, u agregat koji se pojavljuje u ljepoti forme snježne pahulje ili sjaju / odsjaju / prelijevanju ledene kocke kojom Mensur Ćatić naplaćuje svoje eskimske ruže.

Ovom recenzijom pokazao sam posebitost autoričnog postupka, novi doprinos riznici hrvatskog jezika, bosanskohercegovakoj kulturi koja s Danjom Đokić napušta opjevavanje i ulazi u stvaranje poetskih tvorevina koje još uvijek nazivamo pjesmama, a njihovu ukupnost poezijom. Pred našim očima rađa se nova osjetilnost i nova racionalnost, novi vijek, nova epoha, novo biće poezije za koju treba izgraditi metodologiju tumaćenja i stvoriti primjeren joj instrumentarij što ćemo izložiti na narednom Internacionalnom sajmu knjige u Bruxellesu 27. Veljače 2011. gdje se nadam vidjeti knjige, ovu i druge autora bosanskog sublimizma o čemu ćemo govoriti u jednoj posebnoj, sintetičkoj raspravi. Zato od sveg uma i srca preporučujem izdavaču objaviti ovu knjigu koja najavljuje novu književnu epohu u Bosni i Hercegovini.

Tomislav Dretar


KRATAK OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA ,, SUNCE, POD BOSIM NOGAMA"

Malo je pjesnika na današnjoj bosanskohercegovačkoj književnoj sceni čije mi pjesme tako očaravajuće i jako ulijevaju nadu u vraćanje digniteta Riječi i Poeziji kao što to čine pjesme i brilijantna poetika sarajevske Dalmatinke Danje Đokić. Jeste poezija danas potcijenjena, ne samo na ovim prostorima nego i globalno gledajući i mnogobrojni su razlozi tomu. Ozbiljna elaboracija takve tvrdnje iziskivala bi puno više prostora no što to dozvoljava narav jednog kratkog osvrta na jednu konkretnu zbirku pjesama, počev od činjenice da se Poezija kao neukrotiva sloboda duha i ljudske duše (a ne samo kao njeno puko zrcalo) ne uklapa u vulgarno shvaćene puteve informatičke kulture i u načelu predivne ideje globalizacije koja je nažalost danas i ovdje talac hladnih megakompanijskih mozgova, nauma i interesa. No, tek idući tim putem došli bismo i do naših ovdašnjih zabačenih atara, sitih i zdravo ugojenih kulturnih funkcionera koji ovdje odlučuju i presuđuju o tomu što je to Poezija, i do objašnjenja činjenice zašto ne samo da nijedan BiH izdavač nije pokazao interes za jednu tako blještavu poeziju (što se da razumjeti i pravdati donekle i objektivno teškim stanjem u izdavaštvu, kulturi, društvu uopće) nego i zašto niti jedan ovdašnji, iz budžeta ove države plaćeni književni kritičar, kulturni i književni poslenik, ili bar neki neplaćeni entuzijast, bar onako za svoju dušu i za ljubav Poezije same nikad nije prozborio niti jednu riječ o jednoj bar od pet knjiga Danje Đokić. Radi se o vrhunskim majstorima prećutkivanja koji djeluju i ne djeluju po načelu: ćutimo i pravimo se da ne postoji, proći će kao nevrijeme a mi ćemo ostati u zauzetim sjedištima lektira, ahbabskih antologija i ego tripova na kojima ćemo se neukima i brzim čitateljima predstavljati kao ugledni književnici i slično. Ali, desiće se kao što se desilo sa onima koji su lahko tiskali svoje knjige i tomove nazivajući s osmijehom Daria Džamonju simpatičnim malim, darovitim: ostaće samo taj Dario Džamonja sa pisanim tragovima svog blještavog duha a njihovi tomovi završiće u zasluženoj prašini starih magacina i magaza. No, Danji Đokić nije stalo do toga. Radi se o Pjesnikinji koja s očaravajućom ljubavlju otvara imitacijama zakrćene puteve Poezije a njene pjesme zahvaljujući prije svega izdavačima iz Hrvatske ali i ljepšim stranama informatičke kulture ( kao što je npr. otvorenost i komunikativni potencijal facebooka) poput silnog vala zapljuskuju sve veće prostore i nalaze sve više iskrenih poštovatelja. Vjerujem da će doći vrijeme kad će se bilo i ritam pjesama Danje Đokić ozbiljno i zvanično valorizirati kao blještav iskorak u vječitom ljudskom lovu na tu plemenitu poetsku divljač koja se skriva u riječima. Njene pjesme svojom snagom skreću pozornost na to da su dosadašnje definicije ritma pa i samog smisla pjevanja bile počesto vrlo usko i vulgarno shvaćene od ovdašnjih sudaca. One donose nove i samosvojne strukture ali u isto vrijeme svjedoče da ritam pjesme nije samo posljedica strukture i rasporeda, pukog fonetskog u riječima, da ritam pjesme nije nešto što prestaje pjesmom nego i onaj drhtaj damara i trzaj harfe u sjećanju, u tišini, učestalost kojom svijetla nit
značenjskog nutrinu dira nakon čitanja i što je posebno značajno: da je slikovni, metaforički i značenjski segment (koliko je i sam determiniran ritmom u kojem se plasiraju slike i emotivni impulsi) jednako a često i presudno značajan u kreiranju ritma i njegovim prijelazima u glazbu, glazbu sreće nad saznanjem da je unatoč svemu Riječ živa. No, takav ritam se ne može dokučiti proračunima, imitacijama niti naučenim definicijama što me opet vraća starom zaključku da je za čitanje potreban jednak ako ne i veći dar nego za samo pisanje. Danja Đokić svoje pjesme stvara po istom načelu kreativnosti i čudesnosti po kojemu se rađaju i živa bića i otud imaju svoje bilo, ritam života umjesto očekivanih i nadajmo se prevaziđenih šlagerskih ritmova i klišeja kojima se služe nositelji i izdavači beznačajnih pjesničkih akreditacija i titula.
Moja preporuka čitateljima: onaj ko u samom naslovu zbirke ne vidi blještavu lucidnost jednog samosvojnog i očaravajućeg pristupa nema niti razloga čitati ovu zbirku.

Mensur Ćatić


Pjesme:

Kucanje

Pokucah jutros
na dovratak kojeg kao
da nije ni bilo
rešetkastih okvira
prazninu

s pogledom na sliku
naklonih se susjedi
koja se jučer
preselila na nebo
dušom kroz sličan
tome prozor
zaboravljena

godinama na koji
nitko pokucao nije
do smrti

Na kraju krajeva

U početku
bili smo
svjetlo riječi
i nagost
mladih trava

o tome ti pričam
i u tome sve je

...

suština
razgolićena
spoznajom i jasna
kako

napustit ćemo
(na kraju
i sami svemir)
odaje tišinom
mukom otkinute
tek tako

peteljke riječi
obilježeni
kako smo i došli
u boli od boli
jednako goli i bosi
od zemlje otpušteni
dugom samo

zastrti koprenom
(kao u začetku)
od Sunca

Samo(obmanjujući) zapis

Neželjeni glasovi
koji nažuljano bride
lukom sljepoočnice
dolaze od nekuda više
(stješnjeni u kratice
mislima se razlažu
na proširene zaključke
razloga u razlazu)
zato ne zamjeri

kad kradom dolazim
kradući te uzdahe
željom povezane
ruke kao snopove
što uzglavlje čine
na koje naslanjam grudi
šapućući iskrenost
(što je

ne umijem zapisati)
dok režim ispunjena strahom
ratujući sa sumnjama u sebi
uvijek svladana nijemošću

(praznine amfiteatrom u sebi
govorim ti)
ne zamjeri zato

ako zakačena za štipaljke
naopako okrenuta u nizu
riječ ovješena moja
gorko zove se
zov grozote
za trenutke koje dijelim
s posvađanom sobom
zidova u raspadanju
niz koje se osipaju nedoumice
svih bez sumnje
loših dana sagorenih
u jedinoj pepelnoj suzi

istine što ti govori
uvijek ono sve
što ne umije opisati
vrisak kojim sam se
ponovo rodila

(isplakat ću
sutra
plakat ću)

objašnjena sebi sama
obilježena
kao pamflet isposništvu
(suza i krik)

u začetku

Noći, u bijelom satenu

Sakupljam u zagrljaj
bjelinu dodirom
tkanu po grudima

pomjeram
duljine dvije
različite daljine
gdje si ti
meni sve
srcem nacrtao
kroz tišinu

...

kao vez satenom
šutnju posrebrit ću
nebo raskućiti
ako treba
kroz okna provući
lunjalice zvijezde
da zaiskre
(jer mene uvijek
zapadne mukli istok
/prodrma/
slutnju u šutnju)
pa me s mrakom
probude
grčevi neba

...

i evo, još uvijek
olistava bjelinom
trag stopa
kuda si možda
prošao u snu
preskokom mjeseca
zanesen tek
(sa školjkom
u ruci) zvijezdom
na koljenima

reći ću ti
(kucanjem onim
pod rebrima)
tanušna je nit
koja nas ne veže
taj tračak sumnje
u sasvim bijelo

uvijen vez
koji podmećem
pod bosa stopala
uvijek (plešući
nad bezdanom

pod prstima
kad kastanjete zašute)

Uzaludna pjesma

(Obogaljili su nebo
svi oni što prođoše
mojim pogledom
nedodirnuti)

eto ja sam ti
još samo malo svoja
preko prstenovane
presavijena ruke
(na prije i poslije
tebe podijeljena)
hrabro ulažem
vjernost za vječnost

oblacima gradim
šator za dvostruke oči
od nesanice skrivene
tople krijesnice neba
da ih hladnoće
tamo nekih budućih
rascijepa možda
nespremne ne zateknu

ili
moguće još gore
ugnijezde ih u crno bijele
(lažima raskriljene)
pepeljave grane

slažem se
u konačnici
kocku po kocku
zalažem
za let obučena
uz dominante zvuk

razvlašćena domina
u hodu bez
slijedeće moći
jer probuđeni
trotoari igraju šah
s našim koracima

Sunce, pod bosim nogama

Docrtavam te
sunce
pod bosim nogama
u pijesku

krugovima
grudi vrelinom
ovlaš naslonjenih
kao na pupku svemira
čekanjem odnjihanih
tek

želja (igra samo je
zanos nedirnutih)
znam jer
kad sve ovo
prođe jednom
u sazvježđu nekom
kad s večeri
ranom

dodirneš me
kao krilom one ptice
(nekad leta ushitom)
porodit će se riječ
kao krikom tišina
što na ljubav ličit će
svjetlost
kao nekad

na tebe trakom
kad padne
(reći će ti se sve onda
otvorit će se)
sunce,
pod bosim nogama

Optička varka

Vidim te
snoviđenjem sam

okupano nebo
zarubljeno
vriskom daha

rosom kružnicom
nebeskih pluća
optočeno

vidom te vidam
ružom ostakljenom
među vjetrovima

hajde zato
da se igramo
prividom raja
nacrtani osmijehom
makar

sve započinje
suzom
što se završava

papirnim ovim čamcima

Iz duše, rašivena

Pomalo te upoznajem
brojeći posjekotine
svakog novog lica

u duši
rašila sam se
skroz dok
isječenim koncem
od svile
ispadaju slova
srcoliko

ogoljena je bol

(dok fenjeri s prozora
lete u susret

nebu našem
mjesec
da upale)

Dan kad sam se posvađala s nebom

(Đorđu)

Baš briga nekoga
što je četrnaesti
dan kad sam se
posvađala s nebom

sunce u zenitu
dok je presjecalo
zemlju razrovanu
gdje presadiše ime

u ime jedne mladosti
ruke učvorene
kao slika za kraj
i ljubavi zbogom
samo za kratko
ostavljam te
s Bogom

(dok šapućem)

Kao od oblaka kovrđe

u nekom uzlijetu
plaveći sebe
rijekom od neba
gdje sanjaju se kovrđe
kojih odavno već nema

jedan je pramen ostao
da zvoni u kutijici
u kojoj čuvam blizine

i već je dogorjela cigareta
kojom se ispraća nestrpljenje
a ja se nisam pomakla
ni centimetar od nakane

ići i kojim putem
je li najbolje odabrano
za kim će vječno šume
šumom pjevati
(Gulbranssen bi se okretao
u grobu da može vidjeti

kuda je zalutala moja misao)
kad nema puta naokolo
i vjetar s planine urezuje
brojanice po dlanovima
nekad Tebi ispružene
kao nikad u vjerovanju
da promijenit će se sve
(niti

uz prugu trag
od oblaka
kovrđe)