Danja Đokić
MJESEC U SUZI
Biblioteka: ESSEGG-BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST: 15
Nakladnik: UDRUGA GRAĐANA ESSEGG, OSIJEK
Za nakladnika: ILIJA MATIĆ
Urednik: ILIJA MATIĆ
Recenzenti: MENSUR ĆATIĆ, pjesnik i prozaista, HALIL DŽANANOVIĆ, pjesnik i publicista, NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ, književni kritičar i antologičar
Slika na naslovnici: MILENKO ŠEĆEROVIĆ
Ilustracije: TOMISLAV PERAZIĆ, ak. slikar
Grafičko oblikovanje: UG ESSEGG, Osijek
Tisak/Uvez: UG ESSEG, Osijek
korice: tvrde, šivene;
Naklada: 300 primjeraka
© Za hrvatsko izdanje: UG ESSEGG, OSIJEK, 2010.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika ili vlasnika autorskih prava.
ISBN 978-953-318-046-5
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 74568

RECENZIJE
Dok su u jednom segmentu suvremene poezije prisutni i česti pokušaji da se na kreativno nov način sublimira bogatstvo zateknute poetske tradicije što se skoro redovno i na žalost čitateljstva pretvori u puko epigonstvo i zamorno oživljavanje istrošenih formi i modela pjevanja, s druge strane u širokom i šarolikom krugu tzv. postmodernizma imamo i nemali broj onih koji su u traganju za sopstvenim i originalnim poetskim izrazom smetnuli s uma Borgesovo jednostavno upozorenje da je originalnost ipak ograničena i uvjetovana te da ne smije prijeći u nerazumljivost i neupotrebljivu, čitateljstvu odbojnu hermetičnost. Česti su također u traganju za novim poetskim izrazom i pokušaji izgradnje unaprijed zamišljenog ali nasilno zaokruženog, filozofskim teorijama sličnog, kvazireligijskog svijeta i sustava unutar kakvih se poetika, bar u današnjoj bosanskohercegovačkoj poetskoj produkciji, ograđuje popriličan broj ,,velikih i mudrih pjesnika", visprenih imitatora, štovanih kulturnih funkcionera od sebe samih viđenih u lektirama i antologijama ovdašnjim a koji uz sebe, svoje izdavačke kuće i časopise okupljaju i protežiraju isključivo one među pjesnicima za koje su sigurni da im ne mogu nikada uzdrmati zauzete stolice kulturnih funkcija, poetskih pravaca i dosegnute slave te primijetiti ili uzviknuti da je poetski car zapravo go. U takvim okolnostima nepatvoreni poetski izraz i pojavu sarajevske Dalmatinke Danje Đokić smatram izuzetno značajnim za poeziju na ovim prostorima. Iako u svojim pjesmama ne rabi pompezne aluzije i pozive na tradiciju njena poetika na najljepši mogući način ,dakle, uz punu stilsku samosvojnost i značenjsku višeslojnost, uz svu tematsku i sadržajnu univerzalnost ima i taj očaravajući začin podneblja kojeg čitatelj neće naći niti u pukim jezičkim niti u geografskim nego upravo u složenim poetskim toponimima koje je ponekad moguće prepoznati tek kao fino, jedva čujno pulsiranje damara, slika i aluzija u tišini koja nastupi poslije čitanja pjesme. Mislim tu na nigdje pomenuti ali prisutni, potmuli, prigušeni krik Hasanaginice, na vječiti usud uzvišenosti i tragike bivanja čovjekom iz Makovog ciklusa ,,Slovo o čovjeku", na Ujevićevu svemirom veličanstvenu razuđenost i drhtaj ljudskog damara i duše, na prefinjenu liriku Vesne Parun i druge od najljepših zateknutih poetskih zasada sa ovih prostora. Poetika Danje Đokić oslobođena je pompeznosti i patosa, prosvjetiteljske nadmenosti i isprazne, teatralne dubokoumnosti i hermetičnosti umišljenih mudraca i baš zato duboka i lijepa, lijepa i plemenita iskrenošću, bogatstvom slika, blistavom prohodnošću metafora, dubinom misli, prepoznatim bojama vječnosti, plamtećom emocijom i iznad svega očaravajućim i originalnim ritmom. Preporučujem čitateljima u ovoj zbirci pjesama Danje Đokić obratiti pozornost na fascinantnu metaforiku zidova i temu ljudske omeđenosti samim sobom. Evo primjera iz pjesme ,,Pod staklenim zvonom"
Sivilo danima
uobličavano
kroz mrlju na zidu
tišinom dopisujem
(molitvi slično)

točku ukrštanja
(ranim pogledima
zar)
ukapanoj suzi
raspoznajem

nasuprot zida
urušenje stabilnosti
dodirujem mislima
tobožnju blizinu
koja nas je udaljila

satima šutnje brojim
riječi zaglavljene
među kazaljkama
besmisla
očekujem zvuk
sasvim običan zvuk
da pospremi mrtvilo
sasvim drugačiji šum
od otkucaja srca
niotkud bezglasno
u grlu krik

sa koljena
da me podigne
krilima

raznese
galopom konja
olovno bijelih
nebeskih
bezidnih
I sve druge pjesme iz ove zbirke (Karta u jednom smjeru, Tjeskoba i sve druge) svjedoče da bosanskohercegovačka suvremena poezija unatoč teškom stanju u izdavaštvu, zbrci u književnoj kritici i ponižavajućem tretmanu poezije i pjesnika u liku i djelu Danje Đokić ima svoju Marianne Larsen, svoju Šimborsku.
Mensur Ćatić, pjesnik i prozaista


“U ovoj zbirci pjesme su maksimalno sažete, stihovi sabijeni do eksplozije, jezik neuobičajeno lepršav, a poruke koje ona laserskom preciznošću ispisuje otvaraju nam se poput horizonta za kojim smo tragali. Tako zvuči Danjino preispitivanje i traganje za smislom sveopće ljubavi s kojom sve počinje, u kojoj sve počiva i s kojom se sve završava, prelazeći u vječnost. Snagom stiha u koji je utkala cijelu sebe, vraća nam se raskošno blistajući, u poeziji koja naprosto ističe ( curi ) iz pjesnikinje.
Glavne, noseće, odlike njenog pjevanja su fluidnost i nježna prozirnost, čista kao suza prosvijetljenog bola.Vođena svojim unutrašnjim, u susretu sa sivilom spoljašnjeg, ne prestaje da isijava rječju i stihom. Odavno već zakoračila u plemenitost dubine, svjesna hladnoće podneblja, pod kojim, u nedostatku "čistijeg zraka", (u)diše poeziju,
S nevidljivom lakoćom teče kroz ovu četvrtu zbirku dajući, prije svega, svojoj ljubavi snolikost, kao da snoviđenjem kruži kroz sjećanje. Preispituje snagu i svrsishodnost svojih riječi, svoje ljubav i sebe, ali isto tako i njega, mene, tebe...čitatelja...
Njena poezija, dakako, ne zaslužuje da se poredi sa kiberniziranim stihovima, koji se poput bjesnih talasa zagađenog mora, obrušavaju na nas. Ona, zrelošću žene fino tka misli i emocije, ne pakirajući ih u celofan, već ih odašiljajući u svemir kristalnom jasnoćom”
Halil Džananović, pjesnik i publicista


„Pesme iz ove knjige, ljubavne, opštetematske imaju u sebi svojevrsnu ekstazu, u njima su misao i emocije podignute u viši stepen komunikacije sa čitaocem, tako da ovaj stiče utisak da se nalazi neposredno u osećaju svake pesme, u eksplozivnom i kreativnom temperamentu Danje Đokić, koji izbija iz svakog stiha, njene pesničke zbirke „Mjesec u suzi“. Poetesa svoju lirsku refleksiju grana u više smerova , ujedno temeljeći misaone i emotivne slojeve iznad straha i strepnje u impresivne slike ljubavi i raznih životnih stanja, mišljenja i osećanja, pokazujući da ima umetničku sposobnost da uđe u smisao ljubavi, patnjje, skopčane sa njom, kao i sve sfere života i da u svakom toku ili njenom rukavcu prepozna one struje, koje obeležavaju njeno lirsko i filozofsko poimanje.
Pesnikinja je stava, da iza svake pojave stoji jedno tajanstvo, koje, da ne bi ugrozilo ličnu auru treba razjasnti i osmisliti tako, da sve što je nevidljivo i neprepoznatljivo u njemu, čitavom svojom strukturom treba obojiti diskretnim simbolima i funkcionalnom lirskom asocijacijom, te gledajući kroz sebe brine o položaju čoveka u razuđenoj i uznemirenoj svakodnevici i mestu ljubavi u njoj, gde to stanje iskazuje specifičnom strukturom svoga jezika i pesme, što sugeriše na to da se radnja u pojedinim pesmama odigrala u podsvesti i snu. Ona to čini zbog toga, jer je duboko svesna da se i smisao i karakter egzistencije i zbivaju na toj relaciji.“
Nebojša Đorđević, književnik, književni kritičar i antologičar


Pjesme:

Umjesto posvete
(s ljubavlju)

kad te ne mogu dodirnuti
daljinom

ja sanjam
tvoje ruke
krila ptice
i oblačim oblak

ne mogu te ne sanjati

ne dodirnuti
kao što te mogu
krilima ptice

 

Nešto kao opraštanje

Tu noć sam ti oprostila
ležeći na hrbatu neba

podupirali smo svemir
koljenima razmaknutim
na četiri strane
u raskoraku očiju
prolamala se svjetlost
gromova odjek

pod kožom
urastala
dijametralnost hrskavica

prošlost i budućnost
ugnijezdila se
u solarnom pleksusu
pupka
danas

uzalud odmahujemo
glavama
rukama

prelijevali smo srdžbu

vikao si dosta
čaša je puna
a nije bila

davno se prelila

 

Uvertira

Govorila sam ti uvijek
nije vrijeme za predstavu
u parteru kao glumci beskućnici
grle se lažni osmijesi

ti imaš golube u glavi
zacrtano sutra na staklu
prstom kojeg brišeš rukavom
ja imam cvrčka na koži
koji pjeva svome suncu
kad se smije čini mi se
kao duge ditirambom
se osipaju tuge

govorila sam ti svjesna
varka je arka nesretnicima
obojane snove buncamo
prevodimo ih u smijeh kao
neimari lica i naličja ničega
kao nečega u vrijeme
generalne probe

 

Ledeno doba nježnosti

o čemu ćemo pričati
jedini

leđima okrenuti
(naslonjeni
na suprotne rubove leda)

daleki
kao sibirske tundre
zaboravljeni

ispijenih vjeđa
obješenih
kao iscurene
brojanice vremena

bezdušna
hladnoća

modrinom usana ne progovara
promrzlinama na rukama
ne zapisuje

na raskrižju
svijeta umrlih i polumrtvih
hladnoća

isijava led, led, led
u slojevima

u transu
šamanskih bubnjeva

(u oštrim
uglačanim bridovima
leda o leđa)

Na znanje

(Znanje)

unutra je tajna
svih tajni

tajna umiranja
na rate bijesa
iskaljenog na hrpi
sakupljenih suvaraka
(sa kupljenih kao)

iz prorjeđene istine
tajna prethodi
lomači za riječi

predstoje
dvije tri stranice
preokrenute knjige
neznanjem iz nehata

ispadaju slova
na ognjišta
ugarcima
(ostaje zapis)

u suzi pepela

 

Kad pijemo kavu pjesnik i ja

Za istim stolom
pjesnik i ja
pronašli se
pa se uzajamno častimo
večernjim mislima
igramo neobavezno

šahovsko polje
pijuni lovci i
kraljica

ma to je poezija

slavodobitno
kao skakači
vriskom se naoružavamo
razbacujući karte za riječi
ideje

u stampedu
dodirujemo i udaljavamo
spoznajom

poetika je moja
patetika (obavezno
ženama bez ona dva
zadnja stiha)

podbadamo se mamuzama
ma muzama na viteškim čizmama
u slavu slova već

razdanilo se

 

Kada se ja ne dosadjujem

Ubijam jutro energijom budilnika
tri četvrtine sata stalo u termos bocu
instant glazba dopire iz šalica
rasprostrem se kao novina
u 54 kvadrata da me zidovi čitaju
a ja vodim uobičajene monologe
sama sebi radim interview dok palim
lampice jednu po jednu u glavi
(svaka treća se razbije o tjeme
rasprsne komete u mislima)

orkestrira komšijska svađa
dok dovoze kruh pekari i mljekađije
psuju državu zbog niske cijene otkupa
nabrusit ću strpljenje otvarajući prozore
da nakupim zrake tako potrebne svježe tišine
u mirisu ohlađene glave i dogorjelih prstiju
od cigarete kašljucam a nova se već pripaljuje

misao koja me danas podiže
je nebo plavog pogleda i jedan bip
zvon mobitela umjesto Iglesiasovog
Ring my bells

u glavi zvoni na uzbunu ponedjeljak
obaveze obaveze obaveze svima date
samo meni se nigdje ne žuri stići

ma stići cu ja u letu od sobe do sobe
kao od sebe do sebe uvijek mogu
pronaći izgovor za loš dan zagoren ručak
u vrijeme ezana i crkvenih zvona
Ring my bells zamahom nadrasta
suzu ispuštenu onako usput razmišljajući

kako se volimo mojih 54 kvadrata i ja
u spavaćoj sobi na bračnom krevetu
poslije ću ugasiti računar isprazniti pepeljaru
spustiti roletne i odmotavati film u glavi
progutati par stihova i zaliti dobrom glazbom
Ring my bells

šaputat ću ti na interfon kako sam
pala s nogu mrtva umorna i kako
se ja zapravo nikad ne dosađujem

dok ti ne pozvoniš na vrata
Ring my bells

 

Šaputanje na otiraču

S večeri
me sumornom
s umorom ključa
ispod otirača
zatekla

poruka opet
voli te tvoj pas

prvi put je ličilo
na vjernost

 

Sve je u oku

Previše je tišine iscurilo
i trebalo bi imenovati
dodire po prioritetu
dušom ako je moguće

na primjer dodir sluhom
na kapaljku ispustiš
miligram želja
prstohvat Vivaldija
da te oboje godišnja doba

onda se dodirneš rukom
jer kad pucaš po šavovima
snage ne ponestaje
rebrima je malo hladno
i kopčanja se boje
pa posuđuješ dugmad
očima lutke vjerujući

pogledom je najljepši dodir
sunca raširit će se
čak i ako zatvore
rešetke kroz koje tražiš

na primjer dodir glazbe
ozvučenje nutrine lirama
ushit kojeg pripisuješ
Vivaldijevim vremenima
za svaki uglavljeni kut

ditirambe loviš snovima
lažno se uljuljkujuči
uhvatiš stvarnost
padom na raspeće
pod bremenom kleca
goli nakot vremena

dok shvatiš dodir
kasno isuviše je
javom grijeha poteklo
tijelima olovom
kuda se otisnuše

 

Sve je vodilo od tebe

Dođem ti
kao tri u jedan
klasik

obavezno
kao najslabije rangirana
na platnoj listi emocija
uglavnom dijeleći sebe
na tebe i samo tebe

nikad ne lažem
ono je što pružam
vjernošću
(vjeruj mi
bezrezervno)

ja sam ti
sve i ništa
prolazom što zamiče
razuđenom sjenkom
drhtaja zaluđenog
u transu

zauvijek
bespogovorno
slušam te tad kad
nitko drugi to ne umije
s molitvom

dođeš mi stalno
(znam znamen
znan i neznan
drugima od površnosti)
tebe mijenom u meni
dodirujem

opraštanjem

 

Na kraju zapisa

IV

uplašim se
veličine
straha očiju
gdje čovjek je sam
sebi gdje sama sam

III

sebi čovjek
(kidajući zubima
čvorove slutnje)
u povratku
rijeke riječi
razlije se
između dva očaja
razmili eto

II

tu sam ti
srce gdje samo
nit sebi si
nit drugima
vez razvezeni
(šutnjom bez povratka
pregazi me

gdje si sad
kao pelud s ruže
vjetru vjerujući
otresao)
da vrisak je pjesma
zatočena
vjekovima u njedrima
tišinom onom tek

I
srcem
onog što voli