Danja Đokić
DAH PROLJEĆA U SAZRELOJ JESENI
Biblioteka: ESSEGG-BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST: 08
Nakladnik: UDRUGA GRAĐANA ESSEGG, OSIJEK
Za nakladnika: ILIJA MATIĆ
Urednik: ILIJA MATIĆ
Recenzent: HALIL DŽANANOVIĆ, pjesnik i publicista
Slika na naslovnici: MILENKO ŠEĆEROVIĆ
Ilustracije: TOMISLAV PERAZIĆ, ak. slikar
Grafičko oblikovanje: UG ESSEGG, Osijek
Tisak/Uvez: UG ESSEG, Osijek
Tvrdi uvez, šivana
Naklada: 300 primjeraka
Za hrvatsko izdanje: UG ESSEGG, OSIJEK, 2009.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika ili vlasnika autorskih prava.
ISBN 978-953-318-013-7

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 726138


RECENZIJA
Pričinjavalo mi je zadovoljstvo čitati njenu poeziju. Uz par naglašenih detalja, koji je čine meni posebnom, i bezbroj nenaglašenih, a ostavljenih čitateljima da i oni steknu isto mišljenje o njenoj posebnosti i vrijednosti u pjesničkom izričaju , njena se poezija, osim svih pohvala, karakterizira i porukom kako za ljubav nikad nije kasno. Kako ljubav u zrelom dobu života nudi sigurnost i toplinu višeznačja. „Dahom ljubavi nošena“ – “A ja već osjećam miris / Zrelih dana zajedništva,/ Kako se širi i zamamno osvaja,/ Ljepotom konačnog sjedinjenja.” ”Na naš račun” –
“Ozelenjela, olistana i rascvjetana, / Oplemenjena tvojim sjemenom trajanja, / Obećala sam ti se na beskonačnost dijeljenja”.

Kad tijelo progovori, kad se šapat munjama osnaži, kad iz nezaraslih rana pokuljaju sjećanja, kad u nama zaigra mladost, u nama će izrasti i spoznaja kako ovaj život nismo uludo protračili, ako smo barem dio ovoga iz stihova, koje smo pročitali i u svom životu doživjeli. „Najdražem“ – „O Bože, kako je predivan osjećaj /Biti umotan u tvoje ruke, / Zagrađen tvojim dlanovima, / Uljuljan u tebe kao u mekoću platna,/ Dok se savijaš oko tijela bez kraja./ Ni pamuk gnijezdo, ni stakleno zvono,/ Ne zamjenjuju sigurnost i toplinu zagrljaja”.

Kad zatvorimo korice ove knjige, siguran sam, nećemo zatvoriti svoja osjećanja. U nekom od slijedećih dana u zivotu, u nekim prilikama, a ako nas nisu već kod čitanja uzdrmali, u nama će iznenada odjeknuti Danjini stihovi. Stihovi o ljubavi, za ljubav, do ljubavi

Halil Džananović
pjesnik i publicista


Pjesme:

Životnost

Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U lijevo i desno orjentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
A pjevam prstima što su se u dvije šake
Po istom logičkom rasporedu stisli.
Plačem zvijezdama padalicama što klize
Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
A smijem se očima sedefastih bisernica
Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.

Pozivam te večeras na premijeru,
Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Licemjerja što se svijaju u parabolu
Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I njihovi se obrazi proziru od tančine,
A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.

Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.

Zauvijek

Zakorači odvažno u košmarne mi noći
Raspamećene nesanicom,
Salivene od olovnih niti prošlosti
Što otrovne pipke samoće
Puštaju do same koštane srži.
Dođi i prostri tepih ljubavi
Na koji ćemo leći, zagledani u nebo i
Neka nas plavetnilo zajedno pod kupolom zagrli.
Postani slavoluk pobjede nad
Svim nerazumnim bitkama života.
Natkrili se grandiozno, kao most
Da tečem podatna ispod tebe
I šumom valova u otjecanju uzdišem
Preklinjući te da me zauzdaš i ukrotiš.
Dodiruj me i oblikuj čvrstim lukovima
Dok bokovima budem bjesomučno
Udarala o potporne zidove tvoga bitka.
Ozvuči se mojim titrajima kao molitvom
Što će krenuti uzvodno od ponora propadanja
Vođeni nepogrješivim instiktom preživljavanja.
Smješteni na pola puta između smjeti i htjeti
Zajednički ćemo ovako važnu odluku donijeti.
Znat ćeš da smo pravilni put odabrali
Kad kristalnim pogledom svoje duše
Odrežeš pupkovinu porođenim svitanjima
I u kolijevci strpljivošću dočekane dosanjanosti
Zaljuljaš naše čedo trajanja od danas do vječnosti.

Za neku novu svjetlost

Molim te, ne gasi svjetlo,
Tama je moj strah nepremostivi
Što klizi niz prozore duše
Prijeteći utapanjem zjenica
U gustoj masi bezličnosti života
Preklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako ti u očima
Ne plamte vatre ili svici pale
Tinjalice do iznemoglosti.
Suza mi se jednom u mraku zaledila
Od hladnoće i jezovitosti pogleda
Onako duboko zamrzla, sve do kosti.
Ja ne umijem više hodati životom
Obnevidjela od njegove mračnosti.
Zaklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako nebesa ne kriješ u njedrima
Pa mi vrelinom dlanova ne pokazuješ put
Do mjesta gdje se zvijezde sudaraju
I u eksploziju svjetlosti se pretvaraju.
U mojoj se utrobi prolomio potres
I hoće, dok si tu, erupciju da najavi
Da zagrmi strast u svoj svojoj silini
I niz obronke tijela se strmoglavi.
A ako ipak svjetlo ugasiš, molim te,
Ukoliko mi nikakvu drugu svjetlost
Ponuditi od srca nisi u stanju,
Nemoj me nikad i nigdje ostaviti samu,
Da izdišem teškim dahom neprebola.
Razbacane misli neka drame svoju dramu
A meni se hoće neka bajka nova.

Prkosom uspravljena

Ni ponori meni više nisu
Ono što su nekad bili.
Jer ne mogu dalje,
Ne mogu dublje potonuti,
Osim da se dušom spustim
Do nožih prstiju
I onda potpuno dodirnem
Samo dno dna.

* * *

Koliko god krugova imao pakao,
Meni je uvijek jedan više dodan,
Da me steže, da me guši,
I da uništi sve što nosim u duši.

Bio je dovoljan samo
Jedan trenutak tebe,
I ja sam se odronila, rasula,
Ne spojivši, ne slijepivši više nikada
Onu istu, cijelu, sebe u sebe.

Gazio si me, ja sam pjevala,
Srce mi lomio, a ja sve više voljela.
Radost i iskrice iz očiju si mi vadio,
A ja te nisam ni upitala zašto si to radio.
Bože, kako sam ti slijepo vjerovala,
Kad sam ti i oltar svoje duše zavještala.

U svojoj iskrenosti predavanja
Pregazila sam rosna, a trnovita polja, bosonoga.
Vrleti planinske mi stope očeličile,
Ledenjaci istopli sva isčekivanja boljeg.
I evo me, zagazila sam u jezero gorčine,
Tugu zavaravajući sažvakanim pelinom.

Ali ipak, prkosit ću ja ovim promašajima,
Do kojih sam došla prateći te kao sjena.
Sve tuge ću sahraniti, sve dugove otplatiti,
I opet ću pločnikom života hodati uspravljena.

Persekucija mene u meni

Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.

* * *

Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju

Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.

Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.

Okreni se, barem za kraj

Umornim treptajem
Poslijednju sumnju iskapam.
Gdje li je sve to stalo
U ovo moje oko malo?
Anđeli nebeski,
Čuvari sretnih snova,
Mene i ovaj put preskaču.

Daj, okreni se još jednom,
Zemlju zavrti u suprotnom smjeru.
Ti to možeš, ti utačeš i rastačeš,
Životima našim se igraš.

Zjenicama sam te davno upila,
U splet svojih žila unijela.
Kolaš sada mojim krvotokom
Kao da je tvoj, od iskona.

Daj, okreni se ponovo,
Pogledaj, još ima tebe u meni.
Ne zaboravljaj se u bespućima
Moje duše i uzavrelog tijela.

Kad si me ranio,
Kad si mi ožiljak ostavio,
Uzmi i ovaj kofer uspomena,
Kad budeš odlazio, zauvijek,
Sa stanice životnih neuspijeha.

Daj, okreni se bar na tren,
Da te ispratim osmijehom
I zaleđenom suzom u oku.
Okreni se, za onaj zadnji put,
Što se obično navješćuje
Zalupljenim vratima tuđe duše.