... Elena, Elena, odjekivalo je po čitav dan širokim dvorištem seoskog kovača Nikolaja Aleksejeviča Basmanova. Ispred trošne kovačke radionice prepune razne gvožđurije, stajala je bradata ljudeskara, brišući znoj sa čela. Negdje u dnu dvorišta, iza osušenih plastova sijena, istrča mali plavi anđeo sa kosom punom svijetla, i sa dva ogromna čupava psa pored sebe.U ručicama joj je pljuskala drvena posuda sa kumisom, kobiljim mlijekom, od koga je njen otac imao snagu šumskog duha, dok je pred zadivljenim seljanima savijao potkovice golim rukama.
Živjeli su dobro, Elena, njen dobri džin Aleksej i matrjona Ahmatova, babuška Elenina i mati kovačeva. Babuška joj je pričala kako su u jednoj strašnoj sibirskoj noći, pod zaleđenim nebom,umrli mužici sa svojom dječicom u naručju i kako ih je Snježna Kraljica odvela u svoje carstvo od snijega i leda. Sa polovinom sela otišli su i Elenina majka i njen mali brat.
Ipak je bio lijep život u malom zabačenom selu sa drvenim kućicama, bradatim mužicima, čoporima dječurlije, musave i prljave, ali sa nebesko plavim očima ispod zamršenih žbunova kose. Vedro je bilo Elenino djetinjstvo.Zujala je po čitav dan mala pčelica, od babuške do svog dobrog džina, u čiju je ogromnu bradu mogla cijela stati. I ona i njeni čupavi pratioci, i selo i garava kovačnica i dobar dio brezove šume, i da još ostane mjesta za lulu, ogromnu kao sve Aleksejevo što je bilo. Najveći od svega bio je kovački mijeh, koga je čula kada bi se poslije večere, odmarala na očevim grudima. Iz dubine njegovih grudi muklo je udarao bat, držeći svojim ravnomjernim ritmom brda na horizontu i sunce na nebu, i pod čijim je otkucajima sibirski cvijetni ćilim mirisao pod nogama sve do kasne jeseni. Čitav svijet je ležao na Aleksejevim grudima.
I bilo je toplo tom svijetu. I široko.
Nakon ženine smrti kovač nije pogledao drugu. Glasom šumskog Šaljapina pjevao je u svojoj kovačnici, glasom od koga su trnule seoske udovice prosipajući mlijeko iz tek namuženih čabrica. Ali uzalud. Mali plavi anđeo je čvrsto držao kovačevu dušu u svojim ručicama.
Previše je to ljepote za jednog smrtnika, žestili su se šumski duhovi. – Nema daha kao što je moj, i ne smije ga biti -  pridružila im se i Šumska Kraljica. Za moje carstvo treba još robova, odlučila je. Njen sluga, strašni ledeno plavi Sibirski Mraz, ponovo je jedne tamne noći bez zvijezda, kao i prvi put, posjetio maleno selo Popečkinovo. Selo kovača Alekseja i njegove kćeri Elene. Bezdušan je bio taj Mraz, bezdušan poput duha Ribecala.Oštra kao nož, svanula je sibirska zora, otkrivajući ponovo zaleđena tijela mužika, tijela njihove dječice sa očima boje mraza, zaleđena dvorišta, potočić, pa i ptičice na granama. Zaleđen je bio čak i mjesec. I zvijezde su bile zaleđene, tako da ih je tek popodnevno sunce uspjelo otkraviti.
U kovačevom dvorištu, jedan plast sijena je počeo da se mrda na suncu; i gle, iz njega se rodi mali plastić plavih očiju, a za njim i dva, nešto veća, rundava plasta koji su počeli da laju.
Bila je to Elena! Stajala je, zbunjeno žmirkajući, između svojih vjernih čuvara i nije znala šta se događa. Lutala je kućom i praznim dvorištem tražeći Alekseja i babušku. Sve je bilo prazno. Sve je bilo hladno. Snježna Kraljica je zavladala selom!
I dok su se niz Elenine obraze kotrljali maleni kristali, odnekud su se začuli praporci. To je čarolija, pomislila je Elena, to moje suze zvone?
Na seoskom putu pojavio se oblak pare. Tri zadihana konja vukla su saonice; Aleksejev brat, iz sela udaljenog oko pedeset vrsta, što je bilo skoro čitav dan vožnje, došao je po iskovani plug, sjekiru, potkovice...
Došao je da vidi brata, ali je stigao samo da ga sahrani. Zemlja se još dugo neće odlediti, pa je Semjon, Aleksejev brat, uzdahnuo, pogledao siroče, i uz veliku muku natovario na saonice ogromnu ledenu statuu mrtvog brata, da ga sahrani u rodnom selu.
Elenu je umotao u bundu i stavio do sebe, da ne gleda usnulog džina kako leži na podu saonica.Brata je pokrio sa dva iznemogla čupava psa, i tako je tužna družina krenula na put.
Tužno je bilo u zaleđenoj tundri. Plačno je bilo u malom usamljenom srcu, koje je shvatilo da ovaj svijet ima samo hladnu zimu za ljudske suze. Stegla je svoje male šake i ne znajući šta je zakletva, odlučila da više nikada neće plakati. Ni zbog koga! Ni zbog čega!
Sa babuškom je sahranila i svoje suze. Sahranila ih je sa dobrim šumskim duhom Aleksejem.
U novom selu, čudili su se seljani malom plavom anđelu ukočenog lica. Niko je nije vidio da se smije, niti da plače.
Prošle su godine. Elena je počela da gleda svijet nekako sa strane. Stajala je pred tobom već visoka djevojka, visinom breza, ljepotom ravna Vasilisi Prekrasnoj iz bajke; Izgovarala je kratke riječi – nisi ih čuo, pokretala prekrasne usne – nisi vidio...Gleda u tebe, a opet – nije tu.
Gleda te sa dva plava preduboka zdenca, prehladna su, i znaš da te ne vidi. Onog strašnog dana kada je umro Aleksej i kad su se niz rumene dječije obraze kotrljali ledeni kristali – jedan je kliznuo pravo u srce! Zaledilo se ono što je do tada bilo puno ljubavi za babušku, za dobrog bradatog džina zbog koga su snovi mirisali na najfiniji duvan na svijetu, za selo Popečkinovo, ne veće od njenog dlana, za Njurku i Pašu, rundave prijatelje koji bi je i od medvjeda sibirskog odbranili, za mužike i njihovu dječicu, za sunce na nebu...
Prošla je zima i za njom još mnoge. Semjona je poštovala Elena, brata Aleksejevog i njegovu porodicu. Zahvalna mu je bila.Ništa više od toga. Ponekad, dok bi radio u kovačnici, Semjon bi osjetio hladan vjetrić u srcu. Nije morao da se okreće. Znao je da ga ledeni plavokosi kip posmatra sa vrata, tražeći Alekseja u njegovom pregibu ramena, osluškujući disanje kovačkog mijeha. Tankim nozdrvama, poput lovačkog hrta, njušila je vazduh za mirisom duvana. Sve manje je razgovarala sa ukućanima i sve češće su neki nepoznati, ali bogati ljudi, dolazili do Semjona pod ovim ili onim izgovorom. Popravljao bi im potpuno ispravne rukunice na kolima, mijenjao neki dan kupljene konjske oglave, i razgovarao uglavnom o vremenu. Za neki dan počeo je i piće da im toči. I naplaćuje.
U praznoj širokoj kući pokojnih roditelja, našlo se par drvenih stolova i nekoliko medvjeđih krzna, oivičenih rogovima irvasa, na zidu. To je dostajalo da Semjona učini vlasnikom jedine birtije u široj okolini. U Sibiru, šira okolina je podrazumijevala rejon od stotinak kilometara, i tamo i ovamo, i lijevo i desno. Bez mnogo priče, Elena poče da poslužuje sve veći broj posjetilaca. Pored debelih vlasnika majura, dolazili su i obični mužici, koji su svraćali na po jednu s nogu, a bivali odnešeni poslije dva dana. U selu se pojaviše i polucilindri i po neke prave kočije. Priča o Ledenoj Kraljici Eleni putovala je stepom. Prepričavali su je uz karavnske vatre, u planinama prekrivenimvječnim ledom, na brodićima što plove širokim vodama Bajkala u potrazi za ribom.
Čak su i bogataške kćeri šaputale o nezemaljskoj ljepoti, koja nije od ovog svijeta i nikome sreću neće donijeti.
Neka se ona samo drži svoga korita i pregače, govorile su. Neka nam ne zavodi muževe, vještica, žestile su se žene u svojim hladnim bračnim odajama. Nekoliko najglasnijih odvažilo se jednom prilikom, pa sa svojim nakićenim kočijama i postiljonima, banuše u prvi sumrak pred Semjonovu kafanu. Kvocale su i galamile kao šareno jato svraka, šepureći se svojim šarenim perjem i prekrasno išaranim bluzama od jelenske kože. Prezrivo su gledale po drvenim stolovima i bilo im je ugodno u njihovim bogatim kožama.
Zamukle su, napola otvorenih usta, kada se iz kafanskog polumraka pred njima pojavio kip plavokose boginje, sa čajem u ruci i ledom u očima. Muške priče su lagale. Samo onim što žena ima prepoznale su svoju samoću, hladnu kao polarna noć koja nikad neće završiti. Bez riječi su se ustumarale pod bogatim šalovima, zgrabile rukavice od risa i u toplim valjenkama odjurile iz sela. Te noći je svaka od njih grčevito grlila svog začuđenog ljubavnika, naviklog na svađu, kao da je zadnji put. Od te noći, u njihovim kućama se nije pominjalo ime One Koja Nosi Nesreću.
Od te noći, u njihovim je životima sve bilo nekako svijetlije, nekako lakše. Nalazilo se bezbroj razloga da zagrliš, poljubiš, pa i zapjevaš. Djeca i muževi su se čudili neočekivanim, ničim izazvanim zagrljajima i poljupcima supruga i majki, pa su se nerijetko morali braniti od pravog pljuska poljubaca.
Mudrac bi rekao da je nesreća pomogla sreći, da prepozna svoje svakodnevno jednostavno lice. A tamo, u kući Semjonovoj, sreća i nesreća -  ruku pod ruku, kao što su iznenada došle, tako su i naglo otišle iz njegovog života. Sa Eleninom pelerinom, jednim kovčegom i kočijom, nestala je i neka hladna sjenka iz srca Semjonovog. Nekoliko puta se brzo prekrstio prateći pogledom uzvitlani snijeg iza saonica, sav naježen od zavijanja jedinog Eleninog psa, koji je uginuo iste noći.
Priča se nastavlja poslije nekoliko godina, daleko od Semjona i Popečkinova, daleko od Sibira...
Nakon opasnih putovanja, čudnih gradova i još čudnijih ljudi, koji su živjeli samo noću, nađe se Elena u dalekoj zemlji Bosni, kojoj je njen najveći pjesnik ispjevao najljepše stihove:»...ima jedna modra rijeka, sto godina široka je, tisuć ljeta duboka jest...»
U toj zemlji, od svih čudnijoj, gdje se ljubav krije i škrto iskazuje, Elena je otkrila vatru ispod površine. Vatru koju je samo led mogao kontrolisati. Plavokosi ledeni kip nudio je  ljubav svojim začudo vrelim usnama i toplom rukom. I činila je to tako, da su u njenom hramu ljubavi ničice padali oholi bogataši, dostojanstveni muževi, golobradi dječaci, pa čak i žene. Neštedimice je milovala nesretnije od sebe. Uzimala je samo onoliko kolko su joj davali.Uzimali su od nje sve ono što nisu dobili, ni od majke, ni od ljubavnice.
Lagano obučena, živjela je Ledena Kraljica u hladnim sobama svoga vječitog Sibira. Pogleda uperenog prema dalekim brdima, više nije razlikovala dan od noći, otvaranje od zatvaranja vrata, mušku od ženske ruke...Nepojamna tuga posijala je strašnu bolest u njeno tijelo, koju je ona, i ne znajući i ne mareći, raznijela ovom čudnom zemljom. Osjećala je nadolazeći mrak i zahvalno uzdahnula dižući pogled nebu.
Jedne noći, kao i prije mnogo godina, mraz je naglo išarao prozore, tako da su se i šumske zvijeri uplašile. U likovima iscrtanim na staklu, prepoznala je Alekseja i babušku i nasmiješila se. Ujutro su je našli skoro zaleđenu. Prozor je bio otvoren, njene oči su bile otvorene... a na usnama – osmijeh! Brzo su je sahranili na malom groblju, baš kao da shranjuju svoju savjest. Pravo ime joj nisu znali, samo je nagluva služavka rekla kako je čula da šapuće u snu:.... ...popečikovo...popankovo...popikovo... Ni sama nije bila sigurna..
Na drveni krst joj upisaše ime Elena, i dok se u šumi čulo jezivo zavijanje psa, drhtavom rukom dopisaše i prezime ... POPIK.

Bojan Bogdanović rođen je 1951. godine u Požegi. Satiru, prozu i poeziju objavljivao je u "Našoj riječi", "Koracima", "Međaju", "Povelji", "Trnu", "Artu032", "Mogućnostima", "Motrištima", "Ostenu",
"Bosanskoj vili", "Životu", "Mostu", "Licima", "Jutarnjim novinama", "Oslobođenju", "Nosorogu",
"Ježu", "Glasu", "Slobodnoj Dalmaciji", "Etni", "Diwanu","Poljima" i na radio talasima... Zastupljen u enciklopedijama i antologijama.
Dobitnik nagrada: - "Slovo Gorčina", Mak Dizdar, za poetski rukopis, - nagrada za najbolje književno djelo u Ze-Do kantonu, - nagrada za najbolju priču lista "Naša Riječ", - nagrada za seriju aforizama na festivalu humora i satire "Čivijada" u Šapcu... - nagrada časopisa "Nosorog" za najboljeg satiričara 2009. godine.
Objavio je knjige poezije "Vajar u kući", "Večera sa varvarima", "Na pustom ostrvu" i tri knjige aforizama: "Kolaž demokratije", "Provjetravanje srca" i "Bogovi i batine". Živi kao slobodan umjetnik u Zenici.