Oh,kako me uvijek tjeraš u plač,
kako mrzim sve ove godine duge,
poželim da nestanem,da ne svane dan,
da pobjegnem negdje i umrem od tuge..
Da nema me više,da ne postojiš ti,
da drugim putem plove moje lađe..
da i tebe ostave i snovi i svi,
da umreš u nadi da će neko da te nađe..
Kako uništavaš mi mladost,
kako mrziš sav moj svijet..
kako kradeš moju radost,
i od nje praviš bolan preokret..
Oh,kako me sve to boli,
ti ne vidiš ni šta je nada..
ti ne dopuštaš da me neko voli,
ti želiš samo da tvoj svijet vlada..
Molim te ostavi mi snove,
prestani za sve da me kriviš,
molim te pusti ih neka plove,
kada ni sam ne znaš da živiš..
Zašto me ponižavaš toliko,
ne dopuštaš čak ni da pišem,
pa pusti da otvorim oči,
pusti da slobodno dišem..
Ti više nemaš ni srce,
ja sam života samo stranica,
ti ne znaš koliko ja patim,
tvoja mržnja nema granica..
Ja plakat ću opet,i dalje,
neka me nose ove kapi kiše,
neka me ubije moja tuga,
pa slavi kada me ne bude više..

Sabina Mujić, student druge godine Pravnog fakulteta u Sarajevu. Ima 19 godina. Rođena u Sarajevu gde i živi. Pisanjem se ne bavi profesionalno. Osvojila je nekoliko nagrada. Kao najznačajniji uspeh izdvaja književnu nagradu na državnom takmičenju 2006. godine na kojem je osvojila prvo mesto i dobila priznanje za esej na temu Zasto je zabrana slobode govora pogresna?